Dolazak Hrvata na Jadran i njihovo naseljenje današnje BiH

Na osnovu hrvatske narodne predaje i pisanih službenih spomenika u carskomarhivu u Bizantu, car Konstantin VII. Porfirogenet (905.—959.) u svom djelu » O upravi carstvom« potanko je opisao dolazak Hrvata na Jadran i njihovo naselenjerimsko-bizantskih pokrajina. On kaže, da je tadašnji bizantski car Heraklije L (610.—641.) najprije izdao »zapovije (prostaksis), da Hrvati otpočnu borbu s Avarima, naravno uz obećanje, da će im dati zemlje, koje osvo­je. Kada su pak Hrvati za nekih desetak godina, od god. 626. do 635. po prilici, pobijedili Avare i prot­jerali ih sjeverno od Dunava, car Heraklije izdao je drugu »naredbu«(kaleusis, iussio), kojom je Hrvatima službeno predao osvojene zemlje, naravnopridržavši sebi i bizantskom carstvu vrhovništvo nad tim zemljama.

Kako se vidi iz Porfirogenetovih navoda, rimska Dalmacija od Raše u Istri do Drine i od Jadrana do Bosanske Posavine bila je središnja zemlja, koju su Hrvati kod svoga dolaska na Jug zauzeli i naselili. Tu je pokrajinu car Heraklije morao posebno istaći u svojoj prvoj »zapovijedi« (prostaksis), prije nego su oni krenuli u borbu s Avarima. Međutim, kako je Hrvata došlo na Jadran mnogo, a oni tada živjeli ostočarstvu i površnoj poljoprivredi, nijesu im bili do­voljni brdoviti krajevi tadašnje rimsko-bizantske Dal­macije, pa su zaposjeli, kako je Porfirogenet zabilježio, i tadašnji Ilirik i Panoniju.

 

Prema Porfirogenetu su, dakle, Hrvati kod svoga dolaska na Jadran naselili: prvo, rimsku Dal­maciju, kako su se zvale zemlje od rijeke Raše u Istri do Drine, te od Jadrana do crte potegnute sa Snježnika povrh Istre uz Kupu do Petrove Gore, oda­tle na Grmeč-planinu u Bosni te preko Manjace, Tisovca i Borja-planine povrh Krivaje na Drinjaču rijeku do njezina ušća u Drinu, odakle se tom rije­kom, zatim Pivskim planinama i Durmitorom spuštala do Budve u Boki Kotorskoj. DrugoIlirik, kako se u Porfirogenetovo vrijeme zvalo jadransko porječje današnje Crne Gore i Albanije, od Budve od Valone. Treće, Panoniju, naime zemljesjeverno od rimske Dalmacije pa do Mure i Drave. Današnja bosanska Posavina nalazila se je u rimskoj Panoniji, a svi drugi bosanski krajevi i cijela današnjaHercegovina ležali su u rimsko-bizantskoj Dalmaciji. Budući da su Hrvati kod svogadolaska na Jug naselili rimsku Dalmaciju i južnu Panoniju, oni su tada nase­lili cijelu današnju Bosnu i Hercegovinu, koje su ležale u tim rimskim pokrajinama.

Hrvati, koji su pošli na Jadran, sastojali su se od sedam srodnih hrvatskih plemena, kojima su za­družno vladali 5 braće i 2 sestre jednoga ogranka vla­darske obitelji zakarpatskih Hrvata. Ni onda, kada su svladali Avare i naselili se u novoj domovini, hrvatska plemena nijesu se izmiješala, nego je svako dobilo svoj posebni kraj, u kojemu je vladao jedan od braće i sestara, koji su ih doveli, naravno pod vrhovništvom najstarijega brata i njegovih nasljednika. Tim su Hrvati, iako podijeljeni na plemenske pokrajine, sačuvali svoje narodno i državno jedinstvo i stvorili način zajedničke obrane od vanjskih neprijatelja.

 

Glavno hrvatsko pleme, kojim je neposredno upravljao vrhovni vladar Hrvata, naselilo se između Cetine i Zrmanje uz Jadransko more, a u nutrini do Vlašića i Borja-planine. Na taj način, to je pleme na­selilo današnje Duvno, Hlivno, Glamoč, Grahovo i cijelu bosansku Krajinu od Vrbasa do Une, izuzevši Posavinu. Druga hrvatska plemenanaselila su se za­padno i istočno od toga središnjega i najjačega ple­mena. Jedno od tih plemena naselilo je Zahumlje i Travunju, kako se u Srednjem vijeku zvalo zemljedanašnje Hercegovine, a drugo sredovječnu Bosnu od Vraniće i Vlašić-planine do Drine.

Čelnik samoupravne hrvatske državne jedinice u Bosni zvao se od najstarijih vremena »ban«, i po njemu njegova zemlja »banovina«. To je ustanova čisto hrvatska, koju nijesu poznavali ni Srbi niti drugi narodi sredovječne Evrope. To nam govori, da su u Bosni od najstarijih vremena živjeli Hrvati, jer su samo oni mogli dati svome zemaljskom vladaru čisto hrvatski naziv »ban«.

         Da su Hrvati kod svog dolaska na Jug naselili sve zemlje od Drave i Dunava do Jadrana te od Istre do Drine i Valone u današnjoj Albaniji, govore namvjerodostojni povijesni izvori. Mi smo već naveli prvorazredno svjedočanstvo bizantskoga cara Porfirogeneta, koji je god. 94S./52. na osnovu starih doku­menata u carskom arhivu u Bizantu zabilježio, da su Hrvati naselili rimsku Dalmaciju, Ilirik i Panoniju. Od drugih izvora, koji to

 potvrđuju, ovdje ćemo spo­menuti samo slijedeće:

 

U upravnom priručniku hrvatskih službenika, koji se zvao Methodos, a bio sastavljen i hrvatskim jezikom napisan na velikom hrvatskom saboru god. 753. na Duvanjskom polju, pisalo je, da se tadašnja hrvatska država sastojala od Zapadne iliBijele Hrvatske, od Južne ili Crvene Hrvat­ske i od Z a g o r j a, u kojem se nalazila Bosna. Prema Methodosu, Bijela Hrvatska se protezala od Vinodolakod današnje Rijeke do rijeke Cetine i Duvna, a Crvena Hrvatska od Cetine i Duvna do grada »Bambalona«, kako su kasniji neupućeni prepisivači iskvarili romanski naziv Valone, La Valone, Bosna se god. 753. protezala od »gore Borove«, t.j. od da­našnjega Borja i Vlašić planine do Drine.

To nam isto svjedoči i jedan stari hrvatski ljeto­pis iz 8. stoljeća, kojim se poslužio pisac »Kraljevstva Hrvata« uli. stoljeću. U tom ljetopisu je pisalo, da je vrhovni vladar Hrvata, kada je došao na Jadran: »Uze kraljevstvo od Ilirije, a to jest sva zemlja ča jest s ovu stranu Valdemije (Val — de — vino = Vinodol) deri do Polonije (Polina, stara Apolonija kod Valo­ne)... i priđe u Bosnu, i slize u Dalmaciju... donju zem­lju i zagorsku... I bi kraljevstvo njegovo Bosna i Valdemin deri doPolonije, tako primorsko kao i za­gorsko kraljevstvo«?

 

Arapski zemljopisac Abu AbdallahMahomed I b n I d r i s (o. 1099.—1166.) zabilježio je god. 1154. ovo:

         »Od Splita do Stona ima 25 milja. Pučanstvo je hrvatsko (Sakaliba'h)«Za grad Dubrovnik kaže: »Ovo je zadnji grad Hrvatske«. Budući da jesredov­ječno Zahumlje, glavni dio današnje Hercegovine, ležalo zapadno od Dubrovnika, to je ono, prema Idrisu, pripadalo tadašnjoj Hrvatskoj i stanovništvo je Zahumlja bilo hrvatsko, što Idris izričito spominje, kada govori o Stonu, tadašnjem glavnom gradu Za­humlja.

 

Bizantski ljetopisac Ivan K i n a m o s, opisujući završetak vojne cara Emanuela Komnenca god. 1155., o bosanskom banu Boriću ovo piše:

         »Kada je bio blizu Save, skrene odatle prema dru­goj rijeci imenom Drina, koja utječe drugdje, i dijeli Bosnu od druge, srpske zemlje. A Bosna nije podložnavelikom županu Srba, nego je sama za se; narod, koji svojim zasebnim načinom žive i sam sobom upravlja« 

Kinamos, koji je s carem Emanuelom Komnen-com (1143.—1180.) više put osobno bio u Raši, ovdje nam iz osobnoga znanja svjedoči, da Srbija dopire do Drine, a zapadno od te rijeke, naime u Bosni, da žive drugi narod, različit od Srba i po vladavini i po načinu narodnoga života i običaja. Taj drugi narod mogao je biti i bio je narod hrvatski, jer u 11. i 12. stoljeću, kako i danas, u Bosni i Raši nije bilo drugoga slaven­skoga naroda, osim Srba i Hrvata. Ako po Kinamosu, Bošnjaci nijesu bili Srbi, oni su morali biti Hrvati.

Od sredine pak 12. stoljeća, kada je Ivan Kina­mos u Bosni nalazio samo Hrvate, različite od Srba, pa do turskih osvajanja u 14. i 15. stoljeću, nije bilo narodnih pomicanja ni promjena u pučanstvu sadašnje Bosne i Hercegovine. To nam potvrđuju razni suvre­meni izvori, između njih i sultani turskoga carstva. Ta­koMurat II. dne 6. prosinca 1430. daje Dubrovčanima slobodu trgovine po svim zemljama, koje potpuno ili djelomično priznaju njegovu vrhovnu vlast, »da in' tr'govcihode slobodno po svoj zemli gospoctva mi... i po suhu i po moru u S r' b l i j e h', uArbanaseh i u Bosni ...« Sultan Mehmed II., dne 11. studenoga 1459. dajeDubrovčanima slobodu trgovanja: »i po blgor'skoj zem'li i po S r'b l j e h' i po vlaškoj zem'li i po ar'banaš'koi i po B o s n i... « Oba sultana jasno dijele Bosnu od zemlje »Srbljah«.

 

Kommentar schreiben

Kommentare: 0