Hrvatska i katolička Crkva (odlomci iz knjige "Vladari svijeta")

Kralj Tomislav i biskup Grgur Ninski

 Hrvati su kršćansku vjeru primili prije svih drugih slavenskih naroda. Nakon što je dio ratnićkog plemena Hrvata iz dijela zapadne Bijele Hrvatske (veći dio je ostao u Bijeloj Hrvatskoj koja se održala do 10. stoljeća, a kasnije se asimilirao u ukrajinski, poljski, češki i slovački narod) zaposjeo krajeve od Drave do Jadranskog mora, Sveta Stolica je 641. godine poslala svog izaslanika, benediktinca Martina u Hrvatsku i tada počinje pokrštavanje Hrvata. Bizantski car Konstantin Porfirogenet (913.-959.), prema pisanju blaženog Ivana Merza, napisao je: »Kad su Hrvati primili sveti krst, obvezli su se posebnim pismenim ugovorima i prisegli su svetom Petru apostolu da nikada neće naoružani provaljivati u tuđe zemlje, već će njegovati mir sa svima koji žele mir. A za uzvrat su dobili od pape zalog da će im Bog biti osvetnik, ako katkad drugi narodi provale u hrvatsku zemlju i uzmu je pustošiti. A pobjedu će im isprositi njihov zaštitnik sveti Petar.« Dojmljivo je koliko su ti proročki ugovori bili istiniti. 

 

U 9. stoljeću Hrvati su već ravnopravno uključeni u veliku europsku kršćansku obitelj, a povijesni izvori govore i o pokrštavanju hrvatskih vladara: Porge, Porina, Vojnimira, Višeslava, Borne, Ljudevita Posavskog, Mislava, Trpimira i drugih. Tada se većosjeća velika konkurencija i pravo nadmetanje između Rima i Carigrada. I jedni i drugi su hrvatske vladare htjeli staviti pod svoje okrilje. Prvi hrvatski vladar koji se stavio u okrilje Carigrada bio je knez Zdeslav (878.-879.). Nakon Zdeslava knezom je postao Branimir koji 879. godine s papom Ivanom VIII. razmjenjuje pisma u kojima piše kako se hrvatski narod vratio u krilo svete rimske Crkve, a papa zaziva Božji blagoslov za njegovu zemlju i hrvatski narod. Papa Ivan X. 925. godine je priznao Tomislava za hrvatskog kralja, a u pismu navodi kako su Hrvati »osobiti sinovi svete rimske Crkve«. Hrvatska se za vrijeme kralja Tomislava rasprostirala na više od 120.000 kvadratnih kilometara, obuhvaćala je Panonsku Hrvatsku, Dalmatinsku Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, oblasti Crvene Hrvatske (Zahumlje - jugoistočnu Hercegovinu s poluotokom Pelješcem, Travunju - Dubrovnik i sjeverno područje te Duklju, današnju Crnu Goru). Tomislav je tada bio najmoćniji vladar u Europi s vojskom od sto tisuća pješaka, šezdeset tisuća konjanika i osamdeset velikih brodova. 

 

Možda su se najdramatičniji događaji u Crkvi kod Hrvata upravo odigravali za vrijeme kralja Tomislava. Glagoljica, pučki otpor hrvatskog etničkog bića naspram eurolatinske hegemonije, naglo se širila po čitavoj Dalmaciji i Istri. Najveći zagovornik uporabe glagoljice u Crkvi i obavljanje crkvene liturgije na slavenskom jeziku bio je ninski biskup Grgur. U to vrijeme je takvo nešto bilo u apsolutnoj suprotnosti s rimskom Crkvom te je Ninsku biskupiju valjalo čim prije staviti pod vlast latinske Splitske nadbiskupije. Papa je 925. godine sazvao Splitsku sinodu (sabor) na kojoj su bili nazočni hrvatski velikaši na čelu s kraljem Tomislavom, iako njihovi stavovi nisu bili mjerodavni, niti su imali pravo glasa. Međutim, hrvatski velikaši mahom su davali potporu biskupima glagoljašima, tako da su odluke Splitske sinode vodile definitivnom raskolu u Crkvi, odnosno tome da se uspostavi samostalna hrvatska crkva. Tom sinodom ukinuta je Ninska biskupija, zabranjeno je zaređivanje slavenskih svećenika (koji upotrebljavaju hrvatski jezik), a bogoslužja su se dopuštala na slavenskom jeziku (ni kod jednog naroda to nije dopušteno do Drugog vatikanskog koncila) samo ako nedostaje »latinskih« svećenika, itd. 

 

Papa se uskoro pobojao te odluke i velikog otpora hrvatskih velikaša i biskupa glagoljaša te je htio ublažiti odluke Splitske sinode. Kralj Tomislav je ratovao s bugarskim kraljem Simeonom i iako su Hrvati 924. i 927. godine pobijedili Bugare, bugarski kralj Simeon, najopasniji protivnik Bizanta, osvojio je malu državu Rašku na čijem je čelu bio župan Zakarije (Raška se nakon pada Carigrada 1453. godine prvi puta spominje kao »Srbija«) i želio je novi sukob s Tomislavom, što je moglo dovesti i do zbližavanja Bizanta i Hrvatske. Papa je iskoristio svoj autoritet i zaustavio Simeona u novom ratu protiv Tomislava, prilikom čega je kralja Tomislava i hrvatske velikaše pridobio na svoju stranu protiv biskupa glagoljaša. Tako je 928. godine papa u Splitu sazvao novi sinod na kojemu su se odluke ograničile na ukidanje samostalne hrvatske crkve, a crkva se u Hrvatskoj vratila na stanje prije Ninske biskupije. O slavenskom (hrvatskom) jeziku u bogoslužju i glagoljici nije bilo niti jedne riječi što samo potvrđuje da je jedino Hrvatima pri Katoličkoj crkvi do Drugog vatikanskog koncila 1965. godine bilo dozvoljeno u bogoslužjima upotrebljavati narodni jezik. Bio je to poraz biskupa Grgura Ninskog, a on će imati dalekosežne posljedice u hrvatskom narodu, u njegovom daljnjem raskolu i nestajanju. 

 

Moramo postaviti hipotetsko pitanje: što bi se dogodilo da je tada osnovana samostalna hrvatska crkva sa svojim vrhovnim poglavarom? Najvjerojatnije bi 1054. godine nakon raskola Rima i Carigrada pristupila zajednici pravoslavnih crkava. Znači li to da bi veliki hrvatski narod i hrvatsko kraljevstvo na prostorima današnje Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore bili apsolutno dominantni među južnim Slavenima i bi li se tada uopće razvila srpska nacija? Činjenica je da su nezadovoljni glagoljaši posijali sjeme, bosančica je došla u buduće bosansko kraljevstvo, a posijano sjeme izniklo je širenjem bogumilske vjere među hrvatskim pukom u Bosni. Da je osnovana hrvatska samostalna crkva, hrvatski narod u Bosni zasigurno ne bi, bar ne u većem broju, prihvatio heretička učenja bogumila i, konačno, ne bi prihvatio islamsku religiju. Najvjerojatnije bi hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, kao i srpski pravoslavni narod u Srbiji, razvio suživot s osmanlijskim osvajačima i ostao na svojim ognjištima neislamiziran. Neupitno je da je vjera, koja god, duboko usađena u hrvatskom čovjeku, tako da su i svi ti hrvatski bogumili postali veliki i odani muslimanski vjernici. 

 

Vjernost hrvatskih velikaša Vatikanu otada je postala također neupitna, ali ideja stvaranja samostalne hrvatske crkve, od Grgura Ninskog preko biskupa Maksimilijana Vrhovca do političkih zahtijeva tijekom diktatura kralja Aleksandra i Josipa Broza, ne prestaju. Jedan od prvih ozbiljnijih otpora hrvatskoj bliskosti s Rimom je ubojstvo kralja Zvonimira 1089. godine koje se povezuje s njegovim prebliskim odnosima s Rimom. Zvonimir je na samom početku svoje vladavine 1076. godine potpisao prijateljski ugovor s papom Grgurom VII. i priznao ga duhovnim ocem te ga je papa okrunio posvećenom krunom i predao mu zastavu, mač i žezlo. 

 

Možda je manje poznato da je u svojoj mladosti i poglavnik dr. Ante Pavelić htio sve Hrvate prevesti na pravoslavnu vjeru.

Kralj Tomislav
Kralj Tomislav

____________________________________________________

Grb Kotromanića
Grb Kotromanića

Nestanak bosanskog kraljevstva

 Nakon što je Hrvatska izgubila vlastitu kraljevsku lozu i 1102. godine ušla u personalnu uniju s Ugarskom, redovnički red benediktinaca, koji je također promicao uporabu glagoljice među Hrvatima, pomalo gubi svoj utjecaj, a zamjenjuju ga prosjački redovi, franjevci i dominikanci. Srednji vijek za Hrvatsku postaje najmračnije i najpogubnije razdoblje povijesti. Od nekada moćne i slavne hrvatske države, polovicom 16. stoljeća, kada je i Slavonija pala pod tursku vlast, od hrvatske države ostali su samo »Reliquiae reliquiarum« (ostaci ostataka). Hrvatska je s istoka nagrizana kao kriška kruha pojedena zalogaj po zalogaj i na kraju gotovo je ostala samo kora. Kora kruha je i najtvrđa i na njoj će budući osvajači slomiti zube. Dok su druge europske države osvajale nove prostore i širile svoje narode, Hrvatska je u tristogodišnjoj borbi za očuvanje kršćanstva u Europi spašavala Europu u moru krvi i ostala pojedena, oslabljena, nemoćna i nesamostalna. Što to vrijedi što je bosanski kralj Tvrtko izjavio: »Ponosim se što sam i ja cvijetak katoličke vjere.« i što je zajedno s hrvatskim banom Ivanom od Paližne 1389. godine pobijedio Turke na Kosovu polju, što je hrvatski junak Stjepan Talovac obranio Beograd od sultana Murata, što je 1493. godine na Krbavskom polju pao baš taj cvijet hrvatskog katoličkog naroda, što su hrvatski knezovi Erdödy, Zrinski, Matija Frankopan, senjski biskup Franjo Jožetić i mnogi drugi sa svojim četama 1526. godine pružili zadnji otpor sultanu Sulejmanu II. na Mohačkom polju prije njegovog pohoda na Beč, što je Nikola Zrinski zaustavio 1566. godine silnu vojsku sultana Sulejmana II kod Sigeta. Mogli bi nabrajati u nedogled, a od velikog hrvatskog kraljevstva ostala je samo sjena. 

 

Dok se u Europi vodila bespoštedna borba između »vladara svijeta« i Katoličke crkve, a inkvizicija se nastojala oduprijeti silama tame, krivovjerja, okultizma, vračanja i sotonizma, u preostalom dijelu Hrvatske vjernički puk se sve više priklanjao Vatikanu i u njemu vidio svoju jedinu uzdanicu i spasenje. Nakon pada Bosne i Hercegovine 1463. godine, sultan Mehmed II. odveo je preko sto tisuća Hrvata u zarobljeništvo u Tursku, od čega trideset tisuća mladića za janjičare. Iz Slavonije je 1530. godine odvedeno oko sto pedeset tisuća Hrvata. Dio Hrvata je dolaskom Turaka izbjeglo u Austriju, Bačku i Baranju, a hrvatski bogumilski puk je prešao na islamsku vjeru i ostao u Bosni. Onaj malobrojni katolički hrvatski puk koji je ostao u Bosni svoju opstojnost našao je u potpori franjevaca koji su čitavo vrijeme turske vladavine u Bosni i Hercegovini ostali djelovati u svojoj provinciji Bosni Srebrenoj. 

 

Naizgled povezanost Hrvata i Bošnjaka nema veze s ovom temom, ali zasigurno ima. Katolički i muslimanski narod moraju shvatiti da se nalaze na istoj strani, na strani protivnika »vladara svijeta«. Povezanost Muslimana, današnjih Bošnjaka, s hrvatskim korijenima opisao je turski povjesničar Tarihi Aali (1542. - 1599.) rodom iz Galipolja koji je trideset godina živio u Bosni. Muslimane naziva Hrvatima. Elvija Čelebi, poznati turski putopisac koji je putovao Bosnom 1660. godine muslimane u Bosni također naziva Hrvatima. Isto čini Šejh Jujo, poznat kao Hadži Juja efendija, zatim turski povjesničar Ibrahim efendija Pečevija (Alajbegović), pisac iz 17. stoljeća. Među mnogobrojnim muslimanskim piscima, povjesničarima i vjerskim vođama koji su Bošnjacima dokazivali hrvatsko porijeklo je i Fehim efendija Spaho, reis-ul-ulema (vrhovni vjerski poglavar) svih muslimana u Kraljevini Jugoslaviji, koji u svom putopisu kaže: »Za proučavanje naše hrvatske prošlosti osobito je značenje, da nam se učine pristupnim turski izvori«. Mnogi od poznatih turskih vezira i paša u znak sjećanja na hrvatske korijene davali su iza svojeg imena riječ »Hrvat«. Mahmutpaša Hrvat je postao turski vezir nakon osvajanja Carigrada, Memipaša Hrvat iz Gradačca, Rustempaša Hrvat iz Sarajeva, Sijavupaša Hrvat, veliki vezir sultana Selima II. Tahvilpaša Kulenović Hrvat, a bezbroj je poznatih vezira, paša i begova s hrvatskim korijenima bez imena »Hrvat«. Jasno se može dokazati da su najpoznatije obitelji, begovi i bošnjački plemići hrvatskoga roda: Kulenovići (bili su poznati i kao hrvatski plemići, najpoznatiji Kulin ban), Kapetanovići, Evlijići, Filipovići, Mutvelići, Kopčići, Kulovići, Gradaščevići, Korići, Dugalići, Starčevići, Čengići, Križevci, Đikići, Svrze i mnogi drugi.

____________________________________________________

Reformacija u Habsburškoj Monarhiji

 Pojavom reformacije u 16. stoljeću, nove velike pošasti u režiji svjetskog masonstva, Katolička crkva našla se u novim iskušenjima. »Vladari svijeta« s novim saveznicima opasno su prijetili opstojnosti Svete Stolice. Tko je ponovo bio najžešći protivnik novog krivovjerja? Tko je ponovo bio najodaniji borac Katoličke crkve? Ponovo Hrvati! Budući da se protestantizam poput kvasca širio Ugarskom, već je 1597. godine u Požunskom saboru ban Drašković izjavio: »Više bih volio da moja kraljevina Hrvatska prekine svaku vezu s ugarskom krunom, nego dopustio uvođenje duševne kuge (protestantske vjere) u Hrvatsku, što bi za moju domovinu bila najsramotnija ljaga.« Tako je Hrvatski sabor 5. srpnja 1604. godine donio jednoglasnu odluku da se iz Hrvatske izbace svi krivovjerci. Redovnički red Družba Isusova (isusovci) svakako su najzaslužniji što protestantizma u Hrvatskoj uopće nije ni bilo. Oni su misionarili po čitavoj Europi, napose po hrvatskom i ugarskom dijelu Monarhije, gdje su se istakli kao bespoštedni borci, često i mučenici, za očuvanje Katoličke vjere. 

 

Na Požunskom saboru ponovo se 1609. godine nastojao uvesti protestantizam u Hrvatsku, ali Hrvati na čelu s banom Tomom Erdödyjem jednostavno to nisu dozvolili. Drava je postala neosvojiva tvrđava svim reformatorima, a Hrvatski sabor 1628. godine donosi novu odluku da se krivovjerci ne mogu doseliti niti nastaniti u Hrvatskoj. Hrvatsko kraljevstvo je ostalo, kako je rekao ban Nikola Erdödy, »posve katoličko kraljevstvo«. Konačno se na Budimskom saboru 1790. godine dopustila sloboda vjere luteranskom i kalvinističkom vjerovanju u čitavom kraljevstvu, ali snažnim djelovanjem isusovaca i hrvatskih vladara ono nije nikada našlo plodno tlo u hrvatskom narodu, smatralo ga se prisilnom mađarizacijom hrvatskog čovjeka. 

 

Hrvati su na strani Habsburgovaca ratovali u Tridesetogodišnjem ratu (1618. - 1648.) u jedinicama generala Wallensteina protiv protestanata u Njemačkoj, Francuskoj, Češkoj, Švedskoj, itd. U tom ratu je sudjelovalo oko sto tisuća Hrvata, većinom konjanika, a u borbama između Hrvata i Šveđana poginuo je i švedski kralj Gustav II. Adolf. Zanimljivo je da je švedskog kralja Gustava II. Adolfa na prijestolju zamijenila njegova kćer Kristina koja se kasnije odrekla krune, otputovala u Rim i prešla na katoličku vjeru. U Rimu je vodila znanstvenu dvorsku akademiju među čijim članovima je bilo i Hrvata. Hrvatski književnik Junije Palmotić (1606. -1657.) posvetio joj je ep Kristijada. 

 

Ponovo moramo postaviti hipotetsko pitanje: što bi se dogodilo s hrvatskim narodom da je prihvatio protestantsku vjeru? Zasigurno bi danas imao mnogostruko više prijatelja u zapadnoj Europi, jezgri svjetske masonerije, i u SAD-u, bedemu židovskog cionizma. »Vladari svijeta« kudikamo bi više bili naklonjeni Hrvatskoj, ali bi li još postojala Hrvatska kakvu dio domoljubnih Hrvata još osjeća, bi li u stvari i bilo takvih Hrvata? 

 

Hrvatska se 1790. godine odlukom Hrvatskog sabora podvrgnula Ugarskom namjesničkom vijeću kako bi se lakše suprotstavila austrijskom carskom apsolutizmu (hrvatski ban Ivan Erdödy tada je izrekao poznatu rečenicu »Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone.«) ni ne sluteći da će novi gospodar također voditi hegemonističku politiku u težnji da stvori veliku mađarsku državu od Karpata do Jadranskog mora. U rascjepkanoj Hrvatskoj u kojoj su Dalmacija, Istra i Vojna krajina ostale pod neposrednom vlašću Austrije, počele su se rađati ideje o ujedinjenju hrvatskih zemalja i potpunom državnom osamostaljenju u okviru Habsburške Monarhije ili pak u nekom ujedinjenju slavenskih naroda. U takvim političkim prilikama među hrvatskom inteligencijom našlo je plodno tlo već dobro organizirano masonstvo kojemu je glavni neprijatelj također bila kraljevska loza Habsburgovaca. I među nižim svećenstvom rastao je otpor prema Vatikanu kao centralističkoj duhovnoj instituciji te su ponovo počele oživljavati ideje o samostalnoj Hrvatskoj katoličkoj crkvi. Svi ti razlozi mogu nam dati objašnjenje što je kanonik Maksimilijan Vrhovec, kasnije zagrebački biskup, također pripadao masonskoj loži Prudentia. Među masonima krajem 18. i početkom 19. stoljeća bilo je i drugih pripadnika nižeg katoličkog klera. 

____________________________________________________

Josip Juraj Strossmayer
Josip Juraj Strossmayer

Hrvatska od Strossmayera do Stepinca

 

 Nakon ilirskog preporoda 1848. godine u kojemu se također vodila tiha borba između hrvatskih nacionalista, panslavista i masonstva, najveća politička ličnost i duhovni autoritet u Hrvatskoj postaje đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer. Zastupao je tezu Narodne stranke o bezuvjetnom ujedinjenju hrvatskih zemalja pri čemu bi Hrvatska ostala u državnoj svezi s Ugarskom do nekog budućeg ujedinjenja južnoslavenskih zemalja. Strossmayerova ideja južnoslavenstva, po kojoj bi Zagreb bio središte okupljanja južnoslavenskih naroda, nije naišla na plodno tlo medu srpskim političarima, a poglavito medu Srpskom pravoslavnom crkvom. Strossmayer je već 15. svibnja 1884. godine, neposredno nakon što je papa Leon XIII. objavio encikliku Humanum Genus protiv masonstva, na korizmenoj poslanici žestoko optužio slobodne zidare kao sotoniste i neprijatelje kršćanstva. Biskup Strossmayer također je bio i veliki borac protiv nadiranja protestantizma u Hrvatsku preko Mađarske. Budući da je židovska elita bila usko vezana uz mađarske vlastodršce u Hrvatskoj, odnosno doslovno sljubljena s Mađarima, Strossmayerova kritika išla je i na račun Židova koji podupiru protestantizam u Hrvatskoj, a sve u svrhu očuvanja hrvatskih nacionalnih interesa i katoličke duhovnosti u Hrvatskoj. 

 

Kada je europsko masonstvo stvorilo zloglasnu Kraljevinu SHS, Katolička crkva odjednom se našla u potpuno drugim uvjetima. Njezin položaj u odnosu na Srpsku pravoslavnu crkvu bio je uvelike nepravedan, gotovo ponižavajući. Osim toga, jugoslavensko masonstvo ponovo je htjelo progurati ideju o starokatoličkoj crkvi koja bi bila potpuno odvojena od Vatikana, s liturgijom istovjetnom onoj u pravoslavnoj crkvi. U svoje redove masoni su uvlačili dio katoličkog nižeg klera, obično već ranije izašlog iz Crkve, a isusovce, najoštrije borce protiv masonske ideje, nastojali su izbaciti iz Kraljevine SHS. Čak su hrvatski masoni pokušali privoljeti Stjepana Radića za svoju ideju, ali nisu uspjeli. Tako je niže svećenstvo u suradnji s masonerijom već 10. veljače 1919. godine uputilo zahtjev Katoličkoj crkvi za neke crkvene izmjene po uzoru na Pravoslavnu crkvu: dozvolu stjecanja pokretne i nepokretne imovine, dopuštenje nošenja brade, za niži kler ukidanje celibata, uvođenje slavenskog bogoslužja u crkvi i ćiriličnog pisma, dozvola bavljenja javnim radom svećenstvu, nošenje civilne odjeće van crkve, itd. Normalno da takvi zahtjevi nisu prošli, ali masonska hajka na Katoličku crkvu, uz izdašnu potporu Srpske pravoslavne crkve, nije prestajala čitavo vrijeme postojanja neprirodne Kraljevine. Najveću kritiku upućenu jugoslavenskoj vladi zbog učestale hajke masonerije i židovskog lobija na Katoličku crkvu pomoću tiska koji je gotovo sav bio u masonsko-židovskom vlasništvu, uputio je zagrebački nadbiskup i predsjednik biskupske konferencije Antun Bauer u siječnju 1933. godine. 

 

Nakon nadbiskupa Bauera na čelo zagrebačke nadbiskupije došao je još jedan veliki čovjek, blaženi Alojzije Viktor Stepinac, koji je u bespoštednoj borbi za opstojnost katoličke vjere kod hrvatskog čovjeka doživljavao prave osude »vladara svijeta«. Nadbiskup Stepinac je masonstvo smatrao pravom nemani, a komunizam masonsko-židovskim čedom i vjerovao je da Hrvati u toj masonskoj kraljevini, u kojoj bez odobrenja jugoslavenskog masonstva ni kralj ništa ne može odlučiti, mogu opstati kao narod samo ako ostanu odani Katoličkoj crkvi. Budući da se u gotovo čitavom tisku jako osjećao masonski i liberalni duh, leglo nemorala i bezvjerstva, Stepinac je odvraćao hrvatski narod od tiska i preporučio mu da čita Hrvatsku stražu, rijetke novine hrvatsko-katoličkog usmjerenja. 

 

Nakon ubojstva kralja Aleksandra jugoslavenska vlada je 15. srpnja 1935. godine potpisala Konkordat s Vatikanom kojim bi se uredili odnosi između Kraljevine Jugoslavije i Vatikana, a Katoličkoj crkvi omogućila ista prava kao i Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Konkordat su u Jugoslaviji trebali ratificirati Narodna skupština i Senat. Veliku borbu protiv ratificiranja Konkordata vodili su jugoslavenski masoni i Srpska pravoslavna crkva. Nakon što se, unatoč žestokom protivljenju patrijarha Varnave (Petra Rosića) koji je ratificiranje Konkordata smatrao popuštanjem pred Hrvatima i ugrožavanjem povlaštenog položaja Srpske pravoslavne svetosavske crkve, Konkordat ipak ratificirao u Narodnoj skupštini, u Beogradu su izbile demonstracije koje su se pretvorile u oružane sukobe uperene protiv vlade i Katoličke crkve. Senat nakon toga nikada nije ratificirao potpisivanje Konkordata s Vatikanom i položaj Katoličke crkve u Jugoslaviji do izbijanja Drugog svjetskog rata ostao je neizmijenjen, i dalje uvelike neravnopravan u odnosu na Srpsku pravoslavnu crkvu. Primjera radi, srpski svetac Sveti Savo postao je u školskim udžbenicima »patron«, a u njima se na području čitave Jugoslavije veličalo svetosavlje, četništvo i srpsko junaštvo. Plaća srpskog pravoslavnog vladike bila je tri puta veća od plaće zagrebačkog nadbiskupa. 

 

Koliko god je nadbiskup Stepinac bio veliki borac protiv ideologije masonstva u kojoj se osjećao jak židovski duh, on je u prvom redu bio borac za prava svakog čovjeka i svakog pojedinca. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, nadbiskup Stepinac se istakao u borbi protiv svakog rasističkog progona službenih vlasti Nezavisne Države Hrvatske naspram Židova, Roma, Srba i uhićenja masona. Postoje dokazi o Stepinčevom angažiranju za puštanje uhićenih masona iz zatvora, a s jednim od njih, pučkim piscem Jankom Matkom, bio je osobni prijatelj. Da je radio za spas mnogobrojnih Židova od ustaškog režima najbolje može potvrditi izjava predsjednika američkih Židova i ravnatelja programa Američkog židovskog komiteta Louisa S. Breiera od 13. listopada 1946. godine kako je Stepinac uz papu Pija XII. bio od rijetkih ljudi koji su se zauzimali za progonjene Židove u Europi. 

Alojzije Stepinac
Alojzije Stepinac

____________________________________________________

Suđenje blaženom Alojziju Stepincu

 

 Tijekom Drugog svjetskog rata, prema istraživanju don Ante Bakovića, 603 svećenika, redovnika, sjemeništaraca i bogoslova mučki je ubijeno, a crkvena imovina je u najvećem dijelu oduzeta. Na red je poslije rata došao nadbiskup Stepinac budući da na uporna nagovaranja Josipa Broza nikako nije prihvaćao Katoličku crkvu odvojiti od Vatikana. Komunisti i Velikosrbi u službi svjetske masonerije su vjerovali, ako uklone Stepinca, simbol vjernosti hrvatskog naroda Svetoj Stolici, lako će ostvariti svoj cilj i stvoriti hrvatsku starokatoličku crkvu potpuno odvojenu od Vatikana. Izradu montirane optužnice protiv nadbiskupa Stepinca osobno je naredio Josip Broz Tito, a nju su pomno pripremili poznati jugoslavenski masoni Viktor Novak i Duško Brkić. 

 

Viktor Novak je bio poznat kao bjesomučni protivnik Katoličke crkve u Hrvatskoj, a u svojoj knjizi Magnum Crimen žestoko je optužio Katoličku crkvu kao suradnika nacističkog režima. Nikome u komunističkoj Jugoslaviji, a ni Titu, nije smetalo što je on 13. kolovoza 1941. godine u Beogradu potpisao apel srpskom narodu za borbu protiv komunističkih bandi i za pokornost njemačkoj vlasti. Dušan Tomić, masonski analitičar, bio je poznat u svjetskom, posebice u francuskom masonstvu gdje je svojim učestalim pisanim izjavama posebno isticao Hrvate kao genocidan narod koji je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj vršio stravična zvjerstva, a na Stepinca je upozoravao svjetsko masonstvo da je bio duhovni pokrovitelj Katoličke crkve koja je vršila rasističke zločine nad nehrvatskim narodima. Na temelju pisanih djela Novaka i Tomića sastavila se optužnica protiv nadbiskupa Stepinca koju je verificirao javni tužitelj Republike Hrvatske Jakov Blažević. Nadbiskup Stepinac uhićen je 18. rujna 1946. godine. 

 

U čitavom tom zastrašujućem procesu osim Židova Krausa kao svjedoci tužiteljstva sudjelovali su samo Hrvati. Budući da nadbiskup nije želio svoga advokata, po službenoj dužnosti dodijeljeni su mu branitelji Ivo Politeo (branio je Josipa Broza u Bombaškom procesu) i mason Natko Katičić. Politeo, iako nije bio religiozan čovjek, svoj posao je vrlo korektno odradio i u obranu nadbiskupa napisao je tridesetak stranica. Mason Katičić je u obranu nadbiskupa Stepinca napisao svega tri stranice. Interesantno je da je nakon Politeove smrti 1956. godine njegova supruga molila odvjetničku komoru za pomoć jer nije imala sredstava da zakopa pokojnika, dok je Katičić završio svoj život u velikom stilu, kao član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. 

 

Nakon što su komunistički poslušnici svjetskog masonstva osudili nadbiskupa Alojzija Stepinca 11. listopada 1946. godine po svim točkama optužnice, prebačen je u Lepoglavu na održavanje kazne. Uvjetno je pušten i prebačen u Krašić 5. prosinca 1951. godine, u kućni pritvor gdje se nastanio kod župnika Vranekovića. Hrvatski narod i katolički kler čvrsto su stajali uz svoga duhovnog vodu i nikada više ideja odvajanja hrvatske Katoličke crkve od Vatikana nije zaživjela. Papa je 29. studenog 1952. godine zatočenog nadbiskupa Stepinca imenovao kardinalom nakon čega je Titova Jugoslavija prekinula diplomatske odnose sa Svetom stolicom. Kardinal Alojzije Stepinac preminuo je 10. veljače 1960. godine od rijetke bolesti krvi (sumnja na trovanje), uz zadnji šapat »Fiat voluntas tua.« (Budi volja tvoja). Interesantno je da je najveći borac protiv masonsko-liberalne nemani sahranjen u zagrebačkoj prvostolnici odmah pokraj lijesa biskupa Maksimilijana Vrhovca. Pogreb je završio pjevanjem: »Ecce quomodo moritur iustus.« (Evo kako umire pravednik). 

 

U godinama stravičnog komunističkog terora, kada nije bila dozvoljena ni najmanja iskra isticanja hrvatstva jer se u protivnom završavalo u Titovim kazamatima, Katolička crkva je bila jedino utočište većini obespravljenog hrvatskog naroda. Masonstvo je također službeno prestajalo djelovati jer je konačno dobilo državu po svojoj mjeri, državu bez mogućnosti nacionalnog isticanja svoje pripadnosti (poglavito hrvatske), sekularnu državu u kojoj je Katolička crkva ponovo bila u podređenom položaju u odnosu na Srpsku pravoslavnu crkvu. 

____________________________________________________

Zagrebačka katedrala
Zagrebačka katedrala

Napadi na Katoličku crkvu u Hrvatskoj 

 

Kada je slomljen komunistički režim u Hrvatskoj na prvim višestranačkim izborima održanim 22. travnja i 6. svibnja 1990. godine, Katolička crkva dobila je potpunu slobodu djelovanja te je doživjela nagli rast popularnosti kod hrvatskog čovjeka. Hrvatski bojovnici u Domovinskom ratu za oslobođenje Hrvatske od srbočetničkog agresora, vjerujući u Boga i njegovu potporu, nosili su oko vrata krunicu i dočekali su da im Bog bude osvetnik, prema proročkom pisanju bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta. U tragičnom, ali za hrvatski narod svetom ratu neprijatelj je razorio i uništio 1426 crkvenih objekata, ali Katolička crkva u Hrvata iz njega je izašla snažnija nego ikada. Ona u Hrvatskoj ima definiran autonoman položaj na čitavom području države, a sve ostale ugovorne odrednice hrvatska vlada je sa Svetom Stolicom potpisala 9. travnja 1997. godine. 

 

Papa Ivan Pavao II. (zvan od milja »Bijeli Hrvat« jer je rođen u nekadašnjem glavnom gradu Bijele Hrvatske, Krakovu) posjetio je Hrvatsku tri puta. Teško je izdvojiti koji je posjet bio veličanstveniji, gdje je hrvatski narod, kao rijetko koji narod, više dokazao privrženost Katoličkoj crkvi. Hrvatski narod htio je zahvaliti papi Ivanu Pavlu II. za njegovo neizmjerno zalaganje putem svoje diplomacije i utjecaja u svijetu na priznanju države Hrvatske. Papa je jednostavno učinio ono što su rimske pape stoljećima činile, pomagale očuvanje hrvatske opstojnosti, za što se hrvatski narod itekako znao odužiti zadržavajući granicu katoličanstva kroz povijest na svojim granicama, za što je ginuo, gubio teritorije i nestajao. Ako treba izdvojiti jedan papin posjet, onda je to svakako onaj drugi, od 2. do 4. listopada 1998. godine kada je u nacionalnom Marijinom svetištu u Mariji Bistrici proglasio blaženim hrvatskog kardinala Alojzija Stepinca. 

 

Za kardinala Stepinca je jedan naš »vrli« umjetnik, Židov Slobodan Šnajder izjavio: »Alojzije Stepinac je tek jedan kolaboracionist s problemima savjesti.«84. Takvu degutantnu izjavu o blaženom kardinalu može izreći samo onaj koji očito sam ima problema sa savješću i kolaboracionizmom. Ako je netko bio kolaboracionist, onda je to svakako Šnajder. Poznato je s kime, a i s kime je danas. Tu surovu mržnju prema blaženom kardinalu Stepincu kojemu je ustaški režim ubio brata, koji je čitavo vrijeme rata kritizirao taj režim i spašavao na stotine Židova, očito može iskazati samo »Slobodan«. 

 

Danas je Katolička crkva aktivan čimbenik u svakodnevnom životu hrvatskog puka, ali kao da se pomalo uljuljala u svojoj slobodi, spokoju i mogućnostima utjecaja na stanje u ovoj našoj rasprodanoj i podaničkoj zemlji. »Vladari svijeta« preko svojih slugana napadaju je sa svih strana, njenu instituciju, svećenički kler, njen tisak, dok ona samozatajno šuti. Crkva kao da nije svjesna da je masonsko-židovska elita danas naš apsolutni gospodar, da pod pojmom kvazidemokracije gdje naoko i sama Crkva ima potpunu slobodu, danas hrvatski puk živi u najvećoj diktaturi globalizma, obespravljen i nemoćan da bilo što izmjeni. Upravo bi danas Katolička crkva trebala biti najveća oporba »novom svjetskom poretku«, poglavito u ovom obezglavljenom postuđmanskom vremenu, bez obzira na sve kritike sitnih podanika i ulizica »vladara svijeta«. Crkva mora slijediti put velikih duhovnih prvaka i boraca za hrvatsku samobitnost, od nadbiskupa Strossmayera, nadbiskupa Bauera i kardinala Stepinca, koji su se jasno suprotstavljali masonsko-judejskom hegemonizmu. Današnji hegemonizam je možda manje vidljiv, možda ga običan puk ni ne prepoznaje vjerujući da je za njegovu nesreću kriv netko drugi, ali zato je kudikamo perfidniji, podmukliji, opasniji i pogubniji za hrvatski narod. Zato se Crkva onima koji nisu dostojni kršćanskog nauka ne smije dodvoravati i popuštati, mora postupati kao iz Evanđelja po Mateju (7, 6): »Neque mittatis margaritas ante porcas.« (Ne bacajte biserje pred svinje). 

 

Medijski eksponenti naših gospodara nemilice napadaju svoga jedinog ozbiljnijeg neprijatelja, Katoličku crkvu, kako bi u srca prostodušnog, razočaranog i tužnog puka usadili sumnju u njihovu vjeru, a kada postoji sumnja, puk će lako povjerovati u neke druge bjelosvjetske vrednote i uplesti se u njihovu paukovu mrežu. Učestalo se napadaju katolička glasila, Glas Koncila, službeni list Katoličke crkve, Narod don Ante Bakovića, Veritas, list franjevaca sa Svetog Duha, Zlatno pero Bogdana Maleševića i sva ostala malo konzervativnija katolička glasila. Izmišljaju se razne afere o samoj Crkvi, medu svećenicima, redovnicima i redovnicama, a ako se slučajno nečega i nađe, to su udarne vijesti u svim svjetovnim medijima, koji se uz rijetke izuzetke redom se ubrajaju u sluganske medije »vladara svijeta«. 

 

Tako se stanoviti Dražen Čurić u Večernjem listu raspisao kako će crkva zaredivati oženjene muškarce, a u doglednom vremenu i žene. On nalazi bivšeg svećenika iz Prološca kod Imotskog, Zvonka Pirića, koji je nakon osam godina svećeničkog staža zasnovao obitelj i danas živi sretan i zadovoljan. Sjetimo se samo poznate redovnice Anne Marije Grunfelder koja je u svim svjetovnim medijima doživjela planetarnu slavu i postala najveća medijska zvijezda čim je napustila redovnički red. O pravim katoličkim karizmaticima kojima se ne može naći ni trunka novinarskog ogovaranja, izmišljaju se afere, kao npr. da je velečasni Sudac bio jatak generala Ante Gotovine te bi zato i on trebao odgovarati i slično. 

 

Treba spomenuti čuveni intervju našeg najpoznatijeg moralnog »dobrog duha« hrvatske savjesti i nezaobilaznog »svemirskog« znalca svakog segmenta hrvatske političke, gospodarske i duhovne scene, Žarka Puhovskog, prigodom smrti pape Ivana Pavla II., danoj jednako tako poznatoj novinarki Slavici Lukić. Tako je u tom prijateljskom ćaskanju bilo riječi o tome kako je papin dugi pontifikat bio i pomalo kontroverzan, kako je on imao političke i vjerske veze s diktatorom Pinochetom, kako se za njegovog vremena dogodila afera s bankom Ambrozianom (nije se podsjetilo na istraživanja gospodina Knighta koji tu aferu 1981. godine obrazlaže masonskom zavjerom), kako je na televiziji papa nazivan Svetim Ocem što je titula samo unutar crkve, kako je priznanje Hrvatske bilo rezultat djelovanja Europske Unije, a ne poglavito pokojnog pape i slično. Za velikog ispitivača hrvatske savjesti Puhovskog pretjerano je i nepotrebno što je Hrvatska proglasila tri dana žalosti za pokojnim papom, što je prouzročilo, koje li štete, da se neki festival dokumentarnog filma morao odgoditi na tjedan dana, što Puhovski naziva »etatiziranjem emocija« pa sve to uspoređuje sa Slovenijom koja ima svega pet-šest posto manje katolika od Hrvatske, a proglasila je svega jedan dan žalosti. Kada taj sveznadar kaže kako su prva tri članka hrvatskog Ustava iz 1990. godine prevedena i prepisana iz francuskog Ustava u kojem stoji kako je Francuska socijalna, demokratska, laička i jedinstvena, dok je u hrvatskom Ustavu ispuštena riječ »laička«, onda to ima neku drugu konotaciju. Nadamo se da Puhovski nikada neće biti blizu pisačima hrvatskog Ustava jer to što je ispuštena riječ »laička« hrvatski narod ipak svrstava na potpuno drugu stranu od masonske Francuske, na vječno nezadovoljstvo takvih kao što su Puhovski i Lukićka. 

 

Katolička crkva konačno mora početi uzvraćati udarce na sva ta medijska nasilja, masonske insinuacije i podmetanja jer jedino je još ostala ona u koju hrvatski čovjek ima bezrezervnu vjeru i nadu. Zato sigurno treba pohvaliti one koji energično i dostojanstveno brane čast hrvatskog naroda: od vojnog ordinarija Juraja Jezerinca, nadbiskupa splitskomakarskog Marina Barišića, dubrovačkog biskupa Želimira Puljića, gospićko-senjskog biskupa Mile Bogovića i mnogih drugih. Ne smije se Crkva u Hrvata zadovoljiti svojim blagonaklonim položajem u slobodnoj Hrvatskoj, uljuljkati se i zadrijemati jer su neprijatelji Crkve baš danas najjači, najotrovniji i najlukaviji. Ne smije Katolička crkva na sve masonske, ljevičarske, i neoliberalne kritike tzv. »javnosti« žurno reagirati i ispravljati svoje navodne propuste, kao što je npr. dominikanca Vjekoslava Lasića zbog služenja svete mise zadušnice pokojnom hrvatskom poglavniku za kaznu poslala na službovanje u Hamburg (Bog je taj koji će suditi kome ne treba sveta misa, a tko se na kraju svoga života pomirio s Bogom i pokajao). Katolička crkva ne smije se ponašati inferiorno, blago i gubitnički, poniznije nego drugokoncilaški, ona mora slušati glas svoga naroda jer jedino će tako zajedno s hrvatskim čovjekom pobijediti tu »opaku neman«, kako ju je nazvao blaženi kardinal Alojzije Stepinac. 

____________________________________________________

Tekst prepisan iz knjige Vladari Svijeta, Mladen Lojkić

Kommentar schreiben

Kommentare: 2
  • #1

    marko srbulovic (Samstag, 07 Juni 2014 07:29)

    ma ja,kriva je srbija i pravoslavna crkva.
    a vas vatikan koliko je zla doneo sa tim masonima i jezuitima,da ne pricam.treba da vas je sramota da ovo pisete.

  • #2

    Ćiko (Donnerstag, 01 September 2016 15:23)

    Jednom sam bio nazočan (čini mi se da je to bilo početkom '91) na rođendanu kod jednog susjeda i malo pomalo poveo se razgovor o politici i religiji itd, i baš tad sam to prvi put čuo - domaćin kuće, starac od jedno 70 godina, bio je Domobran u 2WW a imao je rodbine među pravoslavnima, ustao čovjek pa reče to za Poglavnika kako je htio prevest sve Hrvate u pravoslavce, a na to jedan od gostiju - oprostite što ću citirati bez cenzure - skoči od stola pa mu reče da ga jebe stara, ušljiva i nakazna i izleti vanka kanda ga vihor nosi i od tad se svadio s njim. Starac je umro dvije godine kasnije, ali ja ga nikad nisam pitao da mi nešto više kaže o tom, mada je stari znao dosta toga pričat i znao napamet sve stare pjesnike, i Relkovića, Kačića, Radmana itd. ma hodajuća enciklopedija, pričao o hajduku Roši i Rukavinama ali meni povijest nije jača strana. A ovo me zainteresiralo kad i zašto je to Poglavnik htio prevest Hrvate u pravoslavne. Znam da je osnovao HPC ali to za pravoslavne u NDH.