Inkvizicija - najveća pogrješka Vatikana?

Sukobi Židova i kršćana u starom vijeku 

 

Prošlo je četrnaest pokoljenja od Abrahama do kralja Davida, četrnaest pokoljenja od Davida do sužanjstva Židova u Babilonu i četrnaest pokoljenja od babilonskog sužanjstva do rođenja Isusa Krista. Rodio se Mesija kojeg židovski mudraci nisu htjeli prepoznati i kojeg su odbacili kao varalicu i razbojnika. Očekivali su Mesiju kao moćnog židovskog kralja koji će stvoriti slavno izraelsko kraljevstvo i poput »simboličkog zmaja« zagospodariti čitavim svijetom. Nisu mogli prihvatiti Mesiju koji je zagovarao »izabranost« svakog pojedinca bez obzira na dosadašnju vjeru, rasu, kulturu, klasu ili bilo kakvu drugu pripadnost, ako prihvati istinsko štovanje pravoga Boga. Takav Mesija židovskim mudracima nije trebao jer više Židovi ne bi bili ekskluzivni »Odabrani narod«. Mesiju su židovski huškači dali razapeti na križ postavši bogoubojice, izabravši razbojnika i ubojicu Barabu umjesto sina Božjega. 

 

Rođenjem Isusa Krista počinje Novi zavjet, pisanje nove grčkorimske civilizacije. Zašto nam se čini da je starozavjetni i novo-zavjetni Bog toliko različit u osobinama? Je li se promijenio Bog ili je pisanje proizašlo iz samovoljne interpretacije pisaca Biblije? U Starom zavjetu Bog je silan, moćan, okrutan, čak i ponekad nepravedan. Je li Jahve bio stvarno takav? Može li se to samo naslutiti iz hebrejskog pisma koje je jako siromašno, u kojemu je misao nedorečena, nema prezenta, a misao se može napisati s vrlo malo riječi i ostavlja se mogućnost da čitač nagađa i stekne krivi dojam što je pisac htio reći? Radi li se ipak o nečemu mnogo osjetljivijem? Moguće je da su pisci Starog zavjeta (židovski proroci, svećenici i Mojsije) malo »uljepšavali« zloglasne židovske postupke, okrutnosti, krađe, prijevare, ubojstva, svetogrđa i slično, pravdajući ih Jahvinim poslanjem. Zato je teško objasniti Boga koji je u Novom zavjetu pravedan, milosrdan, pun razumijevanja, praštanja i ljubavi prema čovjeku, a osobito Isus Krist koji se žrtvuje na križu za spas ljudskih duša. 

 

Možda se različitost može vidjeti iz primjera kada su farizeji prigovarali Isusu kako to da ne dozvoljava da muškarac može istjerati svoju ženu kada god želi što je dozvoljavao i Mojsije. Isus je na to rekao: »Zbog tvrdoće vašeg srca Mojsije vam je to dozvoljavao«. 

 

Kršćanski teolozi nisu nikada ozbiljno javno progovorili o ogromnoj različitosti Božjeg karaktera jer je židovski Stari zavjet sastavna cjelina najgenijalnije knjige ikad napisane, Biblije. Dojam je da, koliko god se »javno« pravdali takvi postupci Židova odobrenjem Jahvinim, ipak nešto nedostaje. Stoga i velika urođena inferiornost kršćanske religije nasuprot judaizma, jer je sve vezano za judaizam i za kršćane sveto, tako da ne postoji kritika i osporavanje krivovjerja u judaizmu (razne heretičke sljedbe, katari, bogumili i drugi, nisu vjerovali u Stari zavjet ili su ga smatrali »sotonskom objavom«). Kod judaizma je dijametralno suprotno! Židovski vjeroučitelji ne priznaju ništa iz Novog zavjeta, poslije Krista im ništa nije sveto, negiraju ga, ne samo kao sina Božjega, nego i kao duhovnog proroka i smatraju ga prijevarantom. Oni ne priznaju niti jednog svetog čovjeka nakon rođenja Krista. Rođenjem Isusa Krista Bog se Židovima, a i svim ostalim narodima, prestao obraćati. Kako to objašnjavaju? Nemaju pravog objašnjenja! Svjesni su svoje karizme »bogoubojica« i negiraju svaku drugu religiju. Kršćansku religiju promatraju kao krivovjernu sektu, a islam smatraju devijacijom iste sekte.

 

Kristov nauk je nauk vjere, ljubavi prema Bogu i bližnjemu i zato kroz čitava dva tisućljeća u borbi ljubavi i praštanja naspram snage, moći i osvete, potpuno je ljudskom umu logično da ono dobro, Kristovo, postupno gubi bitku. Kršćanstvo je jedino i moglo nastati na ruševinama Jeruzalemskog Kraljevstva i kao takvo ostalo najveća prepreka židovskoelitističko-masonske zavjere i uspostave »novog svjetskog poretka«. 

 

Kršćanska religija praktički počinje rođenjem Isusa Krista, iako je Isusa tek u tridesetoj godini na rijeci Jordan pokrstio sveti Ivan Krstitelj. Kršćanstvo nastaje u okviru židovske zajednice, a tijekom 1. stoljeća proširilo se na znatan broj gradova Rimskoga Carstva. Za širenje kršćanstva među mnogobošcima u Rimskom Carstvu najzaslužniji su prvi Isusovi učenici (apostoli) koji su većinom umrli mučeničkom smrću. Najzaslužniji među njima je apostol Pavao i njegova misijska putovanja, tako da je već pri kraju 1. stoljeća kršćanska crkva bila vrlo snažna u Grčkoj, Maloj Aziji i Makedoniji. Na čelu kršćanske crkve bio je apostol Petar koji je bio rimski biskup, a svi kasniji crkveni poglavari (pape) smatraju se nasljednicima apostola Petra. Petar je ubijen 67. godine za vrijeme rimskog cara Nerona koji je sustavno progonio i ubijao kršćane, poglavito nakon velikog požara u Rimu kojega je sam inscenirao, a za njega optužio kršćane. 

 

Među Židovima također raste broj kršćana (Transjordanija je bila naseljena židovskim kršćanima) koji sebe nazivaju »nazareni«, a na čelu njihove jeruzalemske crkve nalazio se Jakov, Isusov rođak. Kršćani i nazareni (nežidovski kršćani i židovski kršćani) blisko surađuju, a jedina razlika u njihovom vjerovanju je što su židovski kršćani (nazareni) i dalje strogo provodili Mojsijeve zakone. Dio Židova koji su ostali vjerni judaizmu kohabitiraju s Rimljanima u progonima kršćana, posebice pokrštenih Židova (nazarena). Između 90. i 100. godine nazareni su izbačeni iz službe u sinagogama i više nisu smatrani dijelom rabinskog židovstva. Sinagoga je prezrela kršćane nazarene i uvela molitvu tri puta na dan koja počinje rečenicom: »Neka Bog prokune nazarene.« 

 

Za vrijeme Drugog židovskog ustanka (132. - 135.) pod vodstvom Bar Kohbe, židovski ustanici ubijaju sve kršćane i nazarene u Palestini (preko sto tisuća). Od perzijskog kralja Hozroa su čak kupili devedeset tisuća kršćana i nazarena te su ih pobili. Nakon definitivne Bar Kohbine likvidacije nazarena nestalo je kršćanskih Židova. Judaizam nije više bila samo religija, postala je nešto više, način života, židovskog razmišljanja i vjerovanja, židovske kulture i tradicije. Religija je postala narod. Židovi su i danas jedini narod koji ima samo svoju religiju. Židovstvo je postalo judaizam, a judaizam židovstvo. 

 

Nakon gušenja židovskog ustanka Židovi su protjerani iz Jeruzalema i počinje njihovo naseljavanje po čitavom Rimskom Carstvu kojime će za manje od dva tisućljeća vladati (i ne samo njime). U Carstvu židovski vođe usko surađuju s Rimljanima, štovateljima poganskih bogova, magije, okultizma i ezoterije, svega demonskog još iz vremena kralja Salomona, sotonskog sljedbenika Nimroda i nekadašnjeg »anđela svjetla«, Lucifera. Svima njima nešto je zajedničko: želja da čim prije zavladaju svijetom i dušama svakog naroda i čovjeka. Na tom putu zapreka im je Katolička crkva i Isusovi poslanici. Židovski, vođe u Rimskom Carstvu imaju velike zasluge za poticanje poganskog puka protiv kršćana, a njihova kohabitacija s vlastodršcima često je pridonijela masovnim progonima i ubojstvima kršćana. Takav sustavni progon kršćana trajao je za vrijeme cara Decije 249. - 253. godine te 303. - 311. godine za vrijeme careva Dioklecijana i Galerija. U strahovitim egzekucijama ponajčešće su kršćani bacani lavovima u rimskim borilištima (arenama) na opće ushićenje poganske gomile. Kršćani su, međutim, oslanjajući se na Božje poslanje uspjeli opstati. Ne samo opstati. Kršćanska religija širila se poput kvasca, na sablazan židovskih mudraca i svih poganskih štovatelja (od kojih su kasnije nastala masonska društva). Neprijatelji kršćanstva u nemogućnosti fizičke likvidacije kršćana pribjegli su drugim metodama: slali su lažne proroke, »svete ljude« i »evanđeliste« među kršćane kako bi pravu kršćansku vjeru skrenuli s puta, učinili je manje vrijednom, a medu vjernicima usadili sumnju, dvoumljenje i nedoumicu u istinitost Kristovog nauka. 

____________________________________________________

Hereza među kršćanima

 

 Rimsko Carstvo se »pomirilo« s Isusom Kristom za vrijeme cara Konstantina koji je prvi od rimskih careva prihvatio kršćanstvo. Konstantin je rođen u starom rimskom gradu Naissusu (današnji Niš u Srbiji). Ostat će upamćen po ponovnom ujedinjenju Rimskog Carstva, ali i po nečemu mnogo važnijem, sazivanju Svjetskog ekumenskog koncila u Niceji 325. godine. Iako su kršćani od samog početka vjerovali u Kristovo božanstvo, na istoku carstva, potpomognuti budućim »vladarima svijeta« počela su se pojavljivati razna gnostička krivovjerja koja su širila dualizam. Gnostička »kršćanska« sekta na čelu sa svećenikom iz Aleksandrije Arijem (250. - 336. godine) zastupala je tezu o dva svijeta: jedan je čisti nematerijalni svijet, a drugi pokvareni materijalni svijet. Iz toga bi proizlazilo da postoji razlika između Isusa koji je umro na križu jer je čovjek i transcendentnog Krista. Na Svjetskom ekumenskom koncilu među 318 biskupa je potvrđeno da je Isus pravi Bog, a Arijeva teorija je u potpunosti odbačena. Na koncilu se prvi puta upotrijebila riječ »katolički« koja je bila u suprotnosti s riječi »krivovjerni«. 

 

Moramo se ponovo osvrnuti na svjetskog hohštaplera Dana Browna i njegov »čuveni« roman Da Vincijev kod. Ne zbog Dana Browna, nego zbog njegovih gospodara koji su iskoristili bizarnu pričicu i usadili sjeme sumnje u mnoge kršćanske duše. Među mnogobrojnim manipulacijama i podvalama je Brownova konstatacija kako je car Konstantin glavni krivac što je Isus postao Bog te da se tijesnom većinom na tom ekumenskom koncilu izglasalo Isusovo pobožanstvenje. To je potpuno netočno. Na koncilu je sa samo dva glasa protiv (Arijevih istomišljenika) potvrđeno ono što kršćani od samog početka vjeruju, a to je da je Isus Krist pravi Bog. Brownova tvrdnja kako je 1945. godine u Nag Hamadiju nađeno novih osamdeset evanđelja iz kojih se može razabrati kako je Isus bio oženjen s Marijom Magdalenom je potpuna besmislica. U Nag Hamadiju je doista 1945. godine nađeno pet (ne osamdeset) gnostičkih »evanđelja«, ali ni u tim nevjerodostojnim evanđeljima nigdje nije decidirano rečeno išta o bilo kakvoj vezi Isusa i Marije Magdalene. 

 

Dan Brown sam sebi proturiječi, što je najbolje opisao Darko Tomašević, vicerektor na Vrhbosanskoj katoličkoj bogosloviji. Da Isus nije bio priznavan Bogom do 325. godine, koja bi uopće bila svrha da se u priznatim istinitim kanonskim evanđeljima taji njegova navodna ženidba s Marijom Magdalenom, poglavito ako se zna da je kod starih Židova bila gotovo nužnost da se što prije zasnuje bračna zajednica? Rani kršćani bi tada štovali Mariju Magdalenu, ženu Isusovu, bar jednako kao i Mariju, Isusovu majku. 

 

Nakon što je Rimsko Carstvo prihvatilo kršćansku religiju kao glavnu religiju u Carstvu, na ustoličenje rimskih biskupa (naziv papa uvodi za sve rimske biskupe papa Grgur I. 440.-461.) utječu rimski carevi, čak ih sami postavljaju (prije cara Konstantina rimski biskupi su sami sebi određivali svojega nasljednika). Od pape Nikole II. (1058. - 1061.) o izboru novog pape odlučuju kardinali, što i dalje nije umanjivalo za izbor presudnu ulogu svjetovnih vladara moćnih zemalja Europe. Danas o izboru novog pape odlučuje Kardinalski zbor koji je u važećoj konstituciji Universi dominici grgis iz 1996. godine precizirao način izbora novog pape. Činjenica je da je među dosadašnjih 265 papa bilo 86 svetaca, od kojih tridesetak mučenika, ali je među papama bilo i onih koji su živjeli život nedostojan Vrhovnog svećenika i koji su na čelo kršćanske crkve došli upotrebom sile, raznim prijevarama i iznudama. Zasigurno se to može pravdati pohlepom i željom za sveopćom vlašću svjetovnih vladara Europe koji su odlučivali o izboru pape pa su najčešće izabirali svoje vazale (najveći je raskol svakako bio nakon smrti pape Grgura XI. 1338. godine kada su postojali dvojica papa, Urban VI. koji je stolovao u Rimu i kojega su postavile Njemačka, Mađarska, Engleska i Poljska te papa Klement VII. koji je stolovao u Avignonu i kojega su imenovale Francuska, Španjolska, Škotska i Portugal). Ne smije se zaboraviti činjenica da neprijatelji kršćanske crkve nisu spavali. »Vladari svijeta« svim su silama nastojali potkopati Crkvu iznutra, uvlačeći se u njene redove kako bi je mogli prikazati kao nemoralnu, pohlepnu i bezbožničku. 

 

Svakako je najveći spletkar, trovač, despot i bludnik bio Rodrigo de Borgio (1492. - 1503.) koji je na prijestolje došao nepoštenim makinacijama i prijevarama. Poznat je kao papa Aleksandar VI. Svoje prijestolje je kupio kao vinogradar i veliki bogataš Španjolske. Od Svete Stolice napravio je unosan posao, svoje bogatstvo je višestruko povećao, a u svojoj bludnosti i razvratnosti imao je devetero djece. Najpoznatija je zasigurno Lucrecija Borgia. Možda je manje poznato, no postoje određene tvrdnje da je obitelj Borgio bila židovska obitelj koja je u Španjolskoj pokrštena kao i ostali marani (prividni kršćani) koji su se nakon nekoliko stoljeća ponovo vratili na židovsku religiju79. 

 

Do sada je dakle bilo 265 papa i niti jedan nije, u znak poštovanja i odanosti prema svetom Petru, prvom kršćanskom vrhovnom svećeniku, nosio ime »Petar«. Sveti Malahija, irski biskup iz 12. stoljeća koji je bio poznat po istinitosti svojih proročanstava izrekao je proročanstvo da će posljednji papa nositi ime »Petar II.«, a da će to biti po redu 277. papa. Uskoro... 

 

Nakon što je Rimsko Carstvo prihvatilo Katoličku crkvu, kršćanska religija se proširila po čitavom carstvu tako da slobodno možemo reći da je postala gotovo državna religija. Židovi i razni pogani često su bili proganjani i nasilno pokrštavani, ali pritajeni u javnosti, materijalno neovisni, superiorni kao trgovci i lihvari. Čekali su strpljivo svoju priliku za obračun s Katoličkom crkvom. Dočekali su je u srednjem vijeku kad su Crkvu ozbiljno nagrizali iznutra, a i u samoj Crkvi je došlo do velikog raskola između Rima i Konstantinopola što je 1054. godine rezultiralo odvajanjem grčkih od latinskih crkvi. Dvije navodne velike pogrješke Katoličke crkve u srednjem vijeku, križarski ratovi i inkvizicija, promijenile su odnos snaga, moći i utjecaja u čitavom čovječanstvu. Za te dvije »pogrješke« se i danas Sveti Otac ispričava, dok Katolička crkva postupno, ali sigurno gubi bitku od »vladara svijeta« koji su zavladali svim sferama ljudskog življenja, gotovo svim državama i narodima, a i dalje uporno i uporno »razapinju Krista«. 

 

Jesu li to stvarno bili grijesi Katoličke crkve nakon kojih se odnos svjetske moći tako sudbonosno promijenio u korist židovsko-masonske elite ili su elite iskoristile mračno doba srednjeg vijeka nametnuvši krimen krivnje Katoličkoj crkvi da bi sebi raskrčili siguran put u stvaranju »novog svjetskog poretka«? 

 

Samo godinu dana nakon raskola u kršćanskoj crkvi, 17. studenog 1095. godine papa Urban II. pozvao je sve istinske kršćane na oslobođenje Svete zemlje od muslimana. Sigurno je povod ovom činu bio znak »čistoće i svetosti« pape jer se muslimane tada smatralo nevjernicima, a i osvajanje Palestine od umajadskog kalifa Omara 638. godine nije nimalo bilo humano. Tamo su preživjeli kršćani i Židovi bili narod drugog reda s uništenim bogomoljama. Činjenica je da su sigurno u križarske ratove, osim vitezova »čista srca« i najhumanijeg Božjeg poriva, išli i oni drugi, pustolovi, pohlepnici i nevjernici. Neoboriva je i činjenica da su mnogi vitezovi, čak i čitavi viteški redovi, baš u Svetoj zemlji okrenuli leđa Bogu i pod utjecajem drevne egipatske, babilonske i Salomonove mitologije, okultizma i magije počeli štovati nekog drugog boga, čak i Sotonu. Bezbožnici o kojima je ovdje dosta pisano, poglavito Viteški red Salomonovog hrama u Jeruzalemu (templari) osnovan 1118. godine i Sionski priorat osnovan 1099. godine koji su križarske ratove koristili za stjecanje materijalnih bogatstava kako bi u budućnosti zavladali čitavim planetom, nikako ne mogu ići na dušu Katoličke crkve. Ti vitezovi postali su daleko moćniji i bogatiji od svih svjetovnih vladara u Europi i od Vatikana, a njihovo bogohuljenje i sotonizam samo je evolucija u stvaranju najmoćnije sile svijeta, masonstva, i za njihovu izopačenost i razbojništvo zaslužan je sasvim netko drugi. 

 

Za inkviziciju, zastrašujuću i okrutnu egzekuciju, »vladari svijeta« najviše optužuju Katoličku crkvu. U javnosti se ona ni ne pokušava opravdati, usporediti sa svjetovnim inkvizicijama, inkvizicijama drugih crkava, a niti sagledati njezin uzrok. Zasigurno je zastrašujuće spaljivanje na lomači, ali nije nimalo ugodno niti izgubiti život na giljotini ili danas u SAD-u na električnoj stolici. Što je inkvizicija, kako je nastala i zašto? 

 

Sve je počelo još u 9. stoljeću, ranom srednjem vijeku kada su sile tame, okultizma i hereze (budući svjetski vladari) preko svećenika Bogumila u Bugarskoj i Makedoniji počeli s novim eksperimentalnim gnostičkim dualizmom vezanim za gnostičko kršćanstvo iz 2. i 3. stoljeća i manihejizam iz 6. stoljeća, s doktrinama odvojenosti Dobra i Zla (duhovnog i materijalnog). Sotona je stvoritelj svega materijalnog, pa tako i ljudskog tijela, a Bog je stvorio sve nevidljivo, pa tako i ljudsku dušu. Sljedbenici tog heretičkog pokreta nazivali su se »bogumili«. Sličan pokret nastaje u 12. stoljeću na jugu Francuske, u Provansi, a pripadnici tog heretičkog pokreta sebe nazivaju »albigenezi«. Nastaju gotovo istovjetni gnostički sljedbenici u Francuskoj, valdenezi, potom paterani, pavličani, a kasnije su svi zajedno nazvani »katari«. Iz Francuske se hereza širi u Španjolsku, sjevernu Italiju, Češku i drugdje. Munjevito se proširila diljem Europe, potpomognuta okultnim budućim »vladarima svijeta« te je biskupi i svećenici jednostavno više nisu mogli zaustaviti. Katolička crkva ju je početkom 13. stoljeća pokušavala suzbiti osnovavši dva nova reda, franjevce i dominikance (zvani prosjačkim redovima) koji su kao propovjednici i misionari, hodajući pješice po čitavom kršćanskom svijetu, propovijedali istinitu Božju riječ i nadmetali se s raznim heretičkim propovjednicima. 

 

Sigurno je širenju katarske hereze pridonio i mistični i ezoterični židovski pokret Kabala koji se (slučajnost?) pojavio u Europi baš u 13. stoljeću, u Španjolskoj, u zemlji u kojoj je inkvizicija i najdulje trajala. U Španjolskoj su vladali Mauri (mješavina Kartažana, Rimljana i Arapa) koji su u 7. stoljeću prihvatili islamsku religiju, a u 8. stoljeću došli na Pirinejski poluotok kojega su gotovo u potpunosti osvojili i tim kraljevstvom vladali gotovo osam stoljeća. Španjolska kršćanska vojska je istjerala Maure na sjever Afrike (od njih potječe država Mauritania) 1492. godine, a dio koji nije napustio Španjolsku prešao je na katoličku vjeru (dobio je naziv »maran«, kao i pokršteni Židovi). Marani su bili samo prividni kršćani, potajice su štovali svoju staru vjeru, što je izazivalo ogorčenje i bijes katoličkog puka. To je također jedan od uzroka španjolske inkvizicije. 

 

Hereza je svoj vrhunac doživjela nakon pada Jeruzalemskog Kraljevstva 1291. godine kada su se vitezovi templari vratili u Europu sa svojim bogohulnim, okultnim i sotonističkim vjerovanjima, što je rezultiralo papinom bulom Pastororalis Preeminentae od 22. studenog 1307. godine kojom se od svih monarha u Europi traži da ispitaju herezu svakog viteza pripadnika sotonističkog reda templara. Vitezovi templari povratkom iz Svete zemlje širili su svoja heretička i bogohulna vjerovanja među ostalim običnim pukom i među plemićima, gdje god su nalazili sigurna utočišta. Ukinućem templara 1312. godine počinje nova era hereze, okultizma, ezoterije i magije, umotana u tajna magična društva koja će 1717. godine pobjednički izaći iz tajnosti i nagovijestiti skori »novi svjetski poredak«. 

 

Još je nešto pridonijelo snažnoj herezi u kršćanskom svijetu početkom 14. stoljeća, a to su glad i kuga. Klimatske promjene početkom stoljeća uzrokovale su dulje zime i vlažnija ljeta što je prepolovilo žetvu zbog skraćene sezone rasta usjeva. Sveopća glad zahvatila je siromašni puk Europe te su deseci tisuća ljudi umrli od gladi. U takvom vremenu opće ljudske bijede i siromaštva, sredinom 14. stoljeća harala je Europom »crna smrt«, kuga. U dvije godine je usmrtila gotovo 40% ukupnog pučanstva, naročito siromašne i neishranjene djece kojima je imunitet bio najslabiji. Europa je gotovo bila pred kataklizmom. Dok su jedni tu opću ljudsku katastrofu smatrali Božjom kaznom, drugi dio puka u svojoj letargiji, bijedi i nesreći smatrao je da ih je Bog napustio. Ako ih je Bog napustio, kome da se obraćaju? Nesretni puk još je više potpao pod utjecaj moćnih, već dobro organiziranih tajnih masonskih društava. Hereza je postajala sve veća jer je puk počeo vjerovati u magiju i Lucifera, da bi pomoću svakojakih vraćanja, spiritizma i misticizma pokušao doći što bliže svome novom »bogu«, Sotoni. 

 

U mračnom i podijeljenom svijetu u kojem je malo nedostajalo da se uspostavi Luciferovo kraljevstvo, kada riječ Božja više nije dovoljna u borbi protiv Lucifera, nastala je inkvizicija. Upitajmo se kakav bi danas bio svijet da inkvizicije nije bilo? Možda isti, a možda i ne.

____________________________________________________

Istina o inkviziciji 

 

Inkvizicija (latinski inquisto - traženje, istraga), za koju »vladari svijeta« najviše optužuju Katoličku crkvu, bila je podijeljena na papinsku i svjetovnu, u kojoj je bila najpoznatija španjolska. Papinska ili Sveta rimska inkvizicija bila je kudikamo blaža i pravednija od svjetovne. Osnovao ju je papa Grgur IX. 1231. godine. Postupak se nije mogao pokrenuti bez valjanih dokaza o herezi. Prilikom suđenja zapisnik je vodio bilježnik, prisustvovao je i liječnik, a presude su morale biti donesene jednoglasno. Najčešće su kazne bile globe ili bičevanja, a kod težih heretika zatvor. Samo u najtežim slučajevima, kada se heretici nisu htjeli odreći čarobnjaštva i sotonske magije, nego su do kraja prezirali nauk Katoličke crkve, a prizivali svoga boga Sotonu, osuđivani su na smrt spaljivanjem na lomači. Vratimo se ponovo na famoznog Dana Browna i njegov Da Vincijev kod u kojemu, među ostalim nebulozama, tvrdi kako je na lomačama spaljeno pet milijuna žena, iako je to i statistički nemoguće budući da čitava Europa tada nije imala niti sto milijuna stanovnika. Jasno da je masonskom podaniku za navodnu smrt tih žena kriva Katolička crkva. U crkvenim sudovima točno se vodio zapisnik i precizna evidencija za svakog osumnjičenika iz čega jasno proizlazi: u Španjolskoj je na 125.000 održanih procesa bilo 59 osuđenih na spaljivanje na lomači, u Italiji 36 osoba, a u Portugalu 4. 

 

Svjetovne inkvizicije, koje su provodili monarsi europskih država, bile su okrutne i nepravedne. Osim što su se vodile protiv katara i ostalih heretika, vođene su i protiv Židova i muslimanskog stanovništva u Španjolskoj. Činjenica je da su Židovi negdje i poticali razne heretičke sljedbe, ali najčešće su njihovi progoni i egzekucije izvršavani zbog ljubomore i zavisti radi njihovog bogatstva i uspjeha. Njihova opća superiornost i materijalno blagostanje u odnosu na nežidovski puk smatrano je krađom. Pape su kroz čitavo razdoblje trajanja inkvizicije učestalo štitile Židove od progona raznih svjetovnih vladara i nežidovskog puka, međutim u nekim slučajevima bili su potpuno nemoćni jer je i njihov utjecaj na svjetovne vladare bio promjenljiv, čak u pojedinim razdobljima nikakav. Realne procjene na temelju najnovijih istraživanja govore da je oko pedeset tisuća osoba, od kojih 80% žena, stradalo u procesima inkvizicije, najviše u Njemačkoj, Francuskoj i Španjolskoj. 

 

Inkviziciju nisu vodili samo Katolička crkva i svjetovni vladari, nego su se najbrutalnije egzekucije bez ikakvih sudskih procesa (krivnja je obično bila samo pripadnost različitoj vjeri) obavljale u Anglikanskoj i protestantskoj crkvi, o čemu Brown nije pisao. Prema vjerodostojnim podacima, u anglikanskoj crkvenoj inkviziciji, koja je započela s kraljem Henrikom VIII. 1534. godine, u Engleskoj je na lomači spaljeno preko trideset tisuća osoba, isključivo katolika. U srednjoj Europi, uglavnom Njemačkoj, za vrijeme reformatora Luthera, Calvina i Zwingla, tijekom 16. stoljeća, bez sudskih procesa na lomači je spaljeno oko sto tisuća osoba, pretežito Židova, a dijelom i katolika. 

 

Nikada se međutim nije desilo da se netko drugi i u ime nekog drugog Katoličkoj crkvi ispriča za provedbu inkvizicije nad katoličkim vjernicima. »Vladari svijeta« to ne dozvoljavaju jer jedino Sveta Stolica mora stalno osjećati teret savjesti zbog »istrage« mračnog srednjeg vijeka. Svakako su najveći »grijesi« Svete Stolice inkvizicija provedena 1600. godine nad Giordanom Brunom koji je spaljen na lomači i inkvizicija 1633. godine provedena nad Galilejem Galileom koji je osuđen na kućni pritvor uz odricanje od svog učenja. Javnosti je Katolička crkva morala uputiti pregršt isprika nakon što je teološka komisija koju je predvodio kardinal (sadašnji papa) Joseph Ratzinger ispitala »grješke prošlosti« i završila istragu pod naslovom Crkva i grješke iz prošlosti: sjećanje u službi pomirenja. 

 

O najčuvenijim znanstvenicima 17. stoljeća koji su prošli proces inkvizicije, Giordanu Brunu i Galileu, može se reći da su bili i vrlo poznati slobodni zidari, osobito Giordano Bruno koji nije krio svoja sotonistička uvjerenja. On je 1563. godine pristupio samostanu svetog Dominika gdje se 1572. godine zaredio. Nakon nekoliko godina provedenih u samostanu, okrenuo je leđa Bogu i napustio samostan te postao najgorljiviji heretik i štovatelj Lucifera. Njegova sablasna filozofska djela zgražala su katoličku javnost, a na engleskom dvoru vodio je heretičke rasprave s engleskom kraljicom Elizabetom I., poglavaricom Anglikanske crkve i s Calvinom, vođom protestantske sekte u Ženevi. Uhićen je 23. svibnja 1592. godine i optužen od rimske inkvizicije za svoje heretičke stavove koje je, među mnogim objavljenim knjigama, najvjernije iznio u svom djelu Istjerivanje trijumfalne zvijeri. Kao znanstvenik se zalagao za Kopernikov sustav astronomije koji je Sunce stavio u središte Solarnog sustava, za što je apsolutno bio u pravu, ali u to vrijeme to još nitko nije mogao znanstveno dokazati. Optužbe na račun inkvizicije da je Bruno optužen zbog heliocentričnog sustava su apsolutno netočne, to je bio samo djelić Brunovog opusa. 

 

Suđenje Giordanu Brunu trajalo je gotovo osam godina, napisano je na tisuće stranica zapisnika, a inkvizitori su ga nagovarali, gotovo molili da odustane od heretičkih stavova, da se pomiri s Bogom, a što se tiče heliocentričnog sustava dovoljno je da se izjasni da je to »hipoteza«, jer kada se bude mogao znanstveno dokazati, Katolička crkva će ga prihvatiti umjesto geocentričnog sustava. Međutim, Bruno je imao sasvim drugi cilj. Ako ga inkvizicija oslobodi pod velikim pritiskom javnosti, priznat će svoje dosadašnje pogrješke, krivovjerje kao istinito vjerovanje, priznat će nepostojanje treće božanske osobe - Svetog Duha, Sotonu koji se može spasiti ako se pokaje, kao i ostala gnostička vjerovanja, a »vladarima svijeta« omogućiti lakši obračun s Katoličkom crkvom. Ako ga inkvizicija optuži, što je i bio cilj njegovih masonskih gospodara, tu ljagu Katolička crkva neće moći sprati sa sebe, tako da je Bruno do čitavog kraja zapravo izazivao i tvrdoglavo tražio da ga se spali na lomači. Ona očito nije imala drugog rješenja, postupala je prema svome zakonu koji je važio u čitavom katoličkom svijetu i koji se nije mogao mimoići ukoliko se ne želi prihvatiti da je kršćanstvo zapravo krivovjerje. Bruno je optužen po osam činova hereze. Nakon osude, inkvizicija je Brunu predala svjetovnom sudu koji ga je 1600. godine osudio na smrt spaljivanjem na lomači. Tako je došao u naručje svoga zaštitnika u kojega je vjerovao i s kojim se želio što prije sresti, Sotone, a njegove sotonističke tragove vjerno će slijediti veliki pokret u Europi, prosvjetiteljstvo, prosvijećen bivšim »anđelom svjetla«, Luciferom. 

 

Svatko si može postaviti pitanje kako to da su najveći svjetski znanstvenici, filozofi, umjetnici i »napredni« vizionari bili članovi masonskih loža ili cionističkih organizacija. Odgovor je vrlo jednostavan, što se može i dokučiti u kontroverznoj knjizi Protokoli Sionskih mudraca. Svaki mladi čovjek, vizionar i potencijalni znanstvenik ili umjetnik, vrlo brzo dolazi u kandže »vladara svijeta« koji mu, ako pristupi u njihove redove, omogućuju apsolutni napredak uz svesrdnu materijalnu, medijsku i stručnu pomoć. Rijetko tko od tih mladih ljudi ne prihvati tako primamljivu ponudu ni ne sluteći da postaje roblje velike i moćne masonsko-židovske mašinerije. Uspjeh se onemogućava onima koji eventualno ne prihvate takvu ponudu. Znanstveniku će se prvi rad ismijati i obezvrijediti te će mu se onemogućiti bilo kakav pristup glavnim znanstvenim institucijama i informacijama, umjetniku će se njegova djela omalovažiti, ponizit će se ga kao diletanta, tako da će nakon nekog vremena obojica biti razočarani u svoj rad i u samog sebe te će brzo odustati od daljnjeg rada. 

 

»Vladari svijeta« među svojim članovima izabiru ljude koji će se u javnosti prikazati kao veliki znanstvenici ili umjetnici, iako na njihovim radovima radi čitav tim drugih znanstvenika i umjetnika, nekada i sposobnijih od »odabranih«. Odabrani ljudi su obično siromašni individualci, »vukovi samotnjaci«, često bez obitelji kako nitko ne bi nezasluženo prigrabio njihovu slavu. To su skromni ljudi, gotovo bez ikakvih poroka i mana, koji u svjetskoj javnosti izazivaju samo simpatije i divljenje. Dovoljno je spomenuti samo dvojicu: Williama Shakespearea i Nikolu Teslu. 

 

Svjetska vlada u svom trezoru ima riješene znanstvene zagonetke puno veće od onih kojima raspolaže službena znanost. »Vladari svijeta« doziraju svjetska znanstvena saznanja prema potrebi. Oni će odlučiti, primjerice, kada će se umjesto nafte početi upotrebljavati neko drugo, čak vjerojatno puno jeftinije gorivo (vjerojatno kada Izrael definitivno učvrsti svoje granice), kada će se početi upotrebljavati davno otkriveni lijek protiv AIDS-a, ptičje gripe i drugih bolesti (najviše je manipulacija baš u farmaceutskoj industriji i genetski modificiranoj hrani), već su odlučili kakvu ćemo energiju u budućnosti koristiti, kakvu ćemo hranu jesti, koliko ćemo biti pametni i koliko će nas uopće na planetu biti (brojnost čovječanstva riješit će genetski modificiranom hranom ili raznim preventivnim cijepljenjima u kojima će pojedinoj ljudskoj rasi stavljati sredstva za sterilnost ili će lijek protiv zaraznih proizvedenih epidemija biti dostupan samo odabranima). Oni jednostavno znaju puno više nego što si uopće možemo zamisliti jer odlučuju o nama i o svemu. 

____________________________________________________

Tekst prepisan iz knjige Vladari Svijeta, Mladen Lojkić

Kommentar schreiben

Kommentare: 6
  • #1

    anonimus (Donnerstag, 20 Februar 2014 05:56)

    sup

  • #2

    Zoran (Mittwoch, 30 Dezember 2015 13:34)

    Poštovani,
    Vašu sam stranicu otkrio slučajno, tražeći podatke o Hipatiji Aleksandrijskoj, filozofinji i matematičarki iz četvrtog stoljeća, koju su kršćani, iako nije bila njihova protivnica, okrutno ubili i rasčetvorili jer su je smatrali opasnom zbog slobode mišljenja. Moj je otac bio ustaša, ja sam katolik, učitelj, suprug i otac bez mrlje u karijeri i u privatnom životu, no sadržaj Vaše stranice toliko me zaprepastio da jednostavno nemam riječi. Toliko mržnje protiv Židova, toliko rasizma, pravdavanje stravičnih zločina Katoličke crkve, toliko zadrtih sotonističkih prijetnji, nije čudo da mi Hrvati nikako ne možemo ući u krug civiliziranih i bogatih naroda. Renesansu i prosvjetiteljstvo nazivati sotonističkim projektom jednostavno raspamećuje. Vratimo se onda u srednji vijek, ali kao kmetovi što smo i bili, pa da vidimo kako ćemo se osjećati! Sad potpuno razumijem nevoljkost moje drage kćerke koja zbog velike hrvatske pameti i domoljublja mora raditi u Frankfurku, da se uključi u rad i život hrvatske zajednice. Stvarno smo mi Hrvati dno dna, ništa pamet, samo tortura i nasilje nad zdravim razumom. Bog je u petoj zapovijedi ZABRANIO UBIJANJE i nije predvidio nikakve iznimke od tog zakona! Sramim se što sam Hrvat.

  • #3

    Maki (Mittwoch, 06 Januar 2016 17:05)

    Uhvatili se pisca Dan Browna umjesto realnih činjenica i stvarnih događaja...

  • #4

    Pataren (Sonntag, 14 Februar 2016 01:59)

    Isus Krist je nagovještao kraljevstvo nebesko, a došla je rimokatolička majka crkva... Pitam se kako bi ovaj svijet zaista izgledao da se nije baalsko midraški kult postavio kao medijator između čovjeka i Boga i da je se provodilo izvorno učenje Krista Božjeg u djelo... Preporučujem lektiru Denzingera i Hünermanna te zbirku dogmi Neuner Roos... Puno toga postane jasno. Slobodno budite vjernici u zagrljaju majke crkve, no nemojte se nazivati krščanima, jer misli riječi i djela onih koji s oltara manipuliraju narode nema nikakve veze s Isusom Kristom... Nasuprot...mislim da je krajnje vrijeme da se rehabilitira ime Isusa Krista koje je zloupotrebljrno da strane ove do srži okultne ustanove... Tužno i žalosno je to što isti zloduh koji je podugnuo komunizam na noge također gurao antitezu u obliku fašizma te stoljećima petlja, zavađa i vlada primjenom Hegelijanizma, a radi se o intelektualno nenadmašivim trovateljima uma i srca u obliku sljedbenika Ignacije de Loyola....

  • #5

    sramimse (Freitag, 20 Mai 2016 14:51)

    zbog takvih kao ti zorane što sam hrvat, a ne zbog toga što sam Hrvat.

    Židovi stoje iza većine nevolja prosiječnog čovjeka u europi i americi već nekoliko stoljeća, to što ti i takvi ko ti u njima vide spas a ne propast ljudske vrste, zato i jesmo tu gdje jesmo, jer dok se vi divite Židovima ko oni zlatno teletu, europa i amerika propada u krvavim ratovima koje vodi za njihov račun i njihova carstva i bogatstva. jedini ko vrijeđa zdravu pamet i inteligenciju, si upravo ti i takvi ko ti. nemaš pojma o povijesti, jer da imaš Židovi tu u njoj ne bi imali pozitivnu već negativnu ulogu, uostalom tko je ubio Isusa, samo nemoj opet reći to je nacistička propaganda, jer jedinu propagandu vršit ti i Židovi kad sva svoja sranja umanjujete dok naša uvećavate puta 1000. i tako već stoljećima, samo vi provocirajte, ali kad vas stigne kazna nemojte kmečat ko zadnje kukavice i pičke. i daj stari molim te, ne seri da si Ustaša, jer da si Ustaša ne bi sigurno suze ronio za Židovima koji sotoniziraju ne samo Ustaše već cijeli hrvatski narod i državu i davno prije NDH, a sada glume nekakvu žrtvu i nevinašsca, dok naplaćuju masne pare nijemcima za holokaust i genocid nad židovima koji se nikad nije ni dogodio. samo ti vjeruje službenoj propagandi onih koji su pobjedili u 2ww, daleko će te to dogurat.

  • #6

    1772 (Samstag, 29 Juli 2017 06:46)

    Na svrhi decembra dođe kul-ćihaja iz Stambola u Sarajevo s fermanom da iskorjeni ubojice i zločince baše. Koji, u malo dana, udavi dvanajest baša, baš velikih zločinaca, među kojima prvoga Skembu od godina 90, bajagi već slipa od starosti ali kolovođu i učitelja svih zlotvora. Zato bi ga, onakog kljasta i slijepa, dovodili u kavu te bi baše učio zlu, tako da se nikako zlo ne bi učinilo brez njegova znanja. Koji kul-ćihaja tako umijeri Bosnu, da je - štono reku - čovik mogo zlatnu glavu nositi mogo brez ikakva reziluka. Da raja more slobodno i vino i rakiju piti more, a Turčin o živu glavu da ne smije. Koji čovik u dva puta diza Turke na vojsku i nemal sve pjance i zločince - da na vojsci ukažu, ako kakvo imaju junaštvo i jordanluk.