Masonska podjela Bosne i Hercegovine

Presudni utjecaj svjetske masonerije odrazio se na tijek i ishod rata u Bosni i Hercegovini i na dijeljenje države. Sve je počelo 28. lipnja 1992. godine dolaskom francuskog predsjednika Françoisa Mitterranda, vodećeg svjetskog masona, u Sarajevo, točno na obljetnicu atentata na austrougarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda. Svjetskom masonstvu, poglavito francuskom, bilo je nužno da odnos snaga u budućoj državi bude u korist bosanskih Srba, vječnog francuskog saveznika. To se jedino moglo postići tako da se agresorski srpski zločin u Bosni i Hercegovini preoblikuje u »građanski rat« svih sukobljenih naroda. Da bi se to režiralo, trebalo je isprovocirati rat prirodnih saveznika, Hrvata i Bošnjaka, kako bi ih se također moglo svrstati u agresore i zločince, a time bi se »po zločinu« izjednačili s vojno nadmoćnijim Srbima koji su kontrolirali više od dvije trećine bosanskohercegovačkog teritorija. Ako se izjednače agresori i zločinci, izjednačit će se i njihove žrtve.

 

Očito da »vladari svijeta« više nisu bili sigurni da će Srbima moći pokloniti dio Hrvatske, tako da su stvarali kompenzaciju u obliku podjele Bosne i Hercegovine u kojoj će bosanskim Srbima pripasti znatan dio teritorija. Osim nametnutog rata Hrvata i Bošnjaka još se nešto moralo dogoditi. Hrvatska je bila njihov talac sve dok je djelomično okupirana, tako da joj se lako mogla nametnuti krivnja tobožnje agresije na Bosnu i Hercegovinu, a predsjednika dr. Tuđmana proglasiti krivcem za dijeljenje Bosne poput Miloševića. Desio se apsurd: jedini narod koji je branio cjelovitost Bosne i Hercegovine se u očima dirigiranog javnog mnijenja proglašava djeliteljem susjedne države. Dva očita primjera govore tome u prilog. Da se Hrvati na referendumu o samostalnosti Bosne i Hercegovine nisu jednoglasno opredijelili za neovisnu Bosnu i Hercegovinu, Bosne više ne bi bilo, isti tren bi bila podijeljena. Drugo, da se hrvatski narod nije na samom početku oružjem odupro srpskoj agresiji, dok je još Izetbegović taktizirao i pregovarao sa Srbima i JNA, »Bosna bi šaptom pala«.

 

Nitko više ne spominje Izetbegovićevo nuđenje zapadne Hercegovine Hrvatskoj, što je i potvrdio Klein, ali mnogo godina kasnije, nakon terorističkih napada u New Yorku 2001. godine (ako se netko i sjeti te ponude, ispada da se Izetbegović samo šalio). Bosnu bi pretvorio u državu bošnjačkog i srpskog naroda u kojoj bi Bošnjaci bili u većini. Nitko također ne govori ni o velikosrpskim planovima po kojima bi Hrvatskoj pripao znatan dio Bosne i Hercegovine, a Bosni bi se pripojila »Krajina« iz Hrvatske i u takvoj Bosni bi Srbi bili u većini. Također se malo tko više sjeća prvog plana podjele Bosne i Hercegovine, kojega je predložila u ožujku 1992. Europska Unija, tzv. Cutillierovog plana po kojemu bi Srbi dobili 43,8% teritorija, Bošnjaci 43,7%, a Hrvati svega 12,5% teritorija, po kojemu bi i najveći hrvatski grad Mostar pripao Bošnjacima. U takvom višestrukom prekrajanju granica Bosne i Hercegovine sasvim je logično da je i predsjednik Tuđman imao svoj pričuvni plan.

 

Hrvatima, kao najmalobrojnijem narodu u Bosni i Hercegovini, a rasprostranjenom na gotovo čitavom teritoriju, podjela je najmanje odgovarala. Isti slučaj već se dešavao 1939. godine kada su Cvetković i Maček podijelili Bosnu, ali tada bez muslimanskog lidera Fehima efendije Spahe. Ni tada Mačeku u interesu nije bila podjela jer je vjerovao u prirodnu svezu hrvatskog i muslimanskog puka te je predlagao Bosnu i Hercegovinu kao posebnu autonomnu jedinicu u sastavu Kraljevine SHS. Međutim, na inzistiranje srpske strane, izvršena je podjela Bosne i Hercegovine na Banovinu Hrvatsku i Srpske Zemlje. Jednako tako bilo je i ovoga puta u interesu predsjednika Tuđmana, ako je ikako moguće, sačuvati jedinstvenu državu Bosnu i Hercegovinu, a ako ne, podijeliti je dogovorno i uz suglasnost sva tri naroda. Ono što se Tuđmanu može prigovoriti je da je premalo radio na podjeli Bosne i na brizi za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Opravdanje su mu permanentni pritisci svjetske masonerije zbog ucjena s okupiranim hrvatskim teritorijem. Da je dovoljno radio na podijeli Bosne i Hercegovine, danas bi u njoj i Hrvati, kao i Srbi, imali svoju republiku i ne bi od najstarijeg naroda u Bosni postali gotovo obespravljena manjina. Da su kojim slučajem bosanskohercegovački Hrvati tijekom proteklog razdoblja bili opredijeljeni ljevičarski, danas bi sigurno kritika podaničke elite prema pokojnom predsjedniku Tuđmanu bila potpuno drugačija, govorila bi o premalom zalaganju za sudbinu Hrvata Bosne i Hercegovine i o nedovoljnom angažiranju kod podijele Bosne.

 

Danas se gotovo nitko ne želi sjetiti da je ključnu ulogu u smjenjivanju predsjednika HDZ-a Bosne i Hercegovine, Stjepana Kljujića i za postavljanje Mate Bobana imao Stjepan Mesić. Nikoga također nije briga što je Josip Manolić bio glavni organizator sastanka Bobana i Karadžića u Beču.

 

Manolić početkom srpnja 2006. godine sudjeluje u Haagu kao svjedok tužiteljstva te optužuje pokojnog predsjednika Tuđmana i hrvatsku vladu za podjelu Bosne i Hercegovine. Zar su Manolić i Mesić pripadali nekoj drugoj vladi? Zašto je nisu napustili bar dvije godine ranije s obzirom da nisu bili zadovoljni »podjelom Bosne«, nego tek kada je prestao rat u Bosni i Hercegovini i kada je bilo potpuno jasno da Hrvati neće poput Srba dobiti svoju republiku i kada su se osjećali dovoljno jakima da njihov »puč« u Hrvatskom državnom saboru uspije65. (Stenogram posljednjeg razgovora Tuđmana i Mesića objavljen u Nacionalu br. 246 od 2. kolovoza 2000. godine iz kojega komentator zaključuje da su »Stipe Mesić i Josip Manolić pokušali izvesti puč u vladajućoj stranci, a kada u tome nisu uspjeli osnovali su opozicijsku stranku - Hrvatske nezavisne demokrate.«).

 

»La Trahison, c'est la question du date.« (Veleizdaja, to je pitanje datuma.), poznate su riječi francuskog političara Talleyranda.

 

Danas je ostala u sjećanju čuvena »salveta« predsjednika Tuđmana koju je Paddy Ashdown izvadio trećeg dana Oluje kako bi kompromitirao veličanstvenu akciju Hrvatske vojske. Kompromitaciji je služila i sve učestalija opasna pomisao da je Hrvatska bila agresor na Bosnu i Hercegovinu. Nije nimalo važno da je prilikom te »agresije« Hrvatska skrbila o sedamsto tisuća bosanskohercegovačkih izbjeglica, pretežito Bošnjaka, da se s bosanskog teritorija pucalo na Dubrovnik i Slavonski Brod te da je s bosanskog teritorija bombardiran Zagreb. Gotovo je fascinantno kako »vladari svijeta« sa svojim vjernim podanicima u Hrvatskoj uspijevaju »pilu okrenuti naopako«, a dobrom dijelu hrvatskog puka, koji više ne donosi vlastite prosudbe, nego projicira prosudbe hrvatskih političkih i medijskih janjičara, isprati mozak.

 

Svjetsko masonstvo uspjelo je isprovocirati sukobe Hrvata i Bošnjaka pomoću sramotnog Cutillierovog plana po kojem bi 59% Hrvata Bosne i Hercegovine ostalo izvan granica svojeg teritorija. To je dovelo do susreta Boban - Karađić jer su Hrvati pokušali ispraviti nepravdu u dogovoru sa Srbima. Hrvati su, u slučaju da dođe do podijele Bosne i Hercegovine, tražili od 17 do 18% teritorija, onoliko koliko ih proporcionalno ima prema popisu pučanstva iz 1991. godine. Ovakav nepravedno predložen plan nije zadovoljio masonsku elitu jer većih ratnih sukoba između Hrvata i Bošnjaka još nije bilo. »Vladari svijeta« opet rade novu podvalu s lordom Davidom Owenom, članom RIIA-e i Cyrusom Venceom, članom CFR-a (obojica su članovi Trilateralne komisije) te u siječnju 1993. godine donose novi plan o podijeli Bosne i Hercegovine. Po tom planu Srbima pripada 42,3% Bošnjacima 32,3%, a Hrvatima 25,4% teritorija. Ovaj plan nisu prihvatili Srbi i Bošnjaci, dok je Hrvatima kao podvala pripalo više teritorija nego što im objektivno pripada. Učinak ovog plana bio je potpun za masonske vladare. Bošnjaci su na teritorij koji je Owen-Vanceovim planom predviđen hrvatskim intenzivno naseljavali svoje izbjeglice protjerane sa srpskog teritorija kako bi na njemu brojčano premašili hrvatski narod vjerujući u novi plan koji će se temeljiti na postojećem stanju. Rat između dva saveznička naroda postao je neizbježan, potpomognut raznim masonskim zamkama na terenu (rušenje starog mosta u Mostaru) pretvorio se u stravičan zločin za obje strane. Sarajevska misija francuskog predsjednika Mitterranda urodila je plodom, Srbi su, kao i poslije Prvog svjetskog rata, ponovo postali dominantni narod u Bosni i Hercegovini.

 

Novi monstruozni plan međunarodne zajednice (»vladara svijeta«) u vezi podijele Bosne i Hercegovine je Owen-Stoltenbergov plan (Thorvald Stoltenberg je član Bilderberg grupe) donesen u kolovozu 1993. godine koji je predvidio uniju triju država, a svakoj državi je osiguravao izlaz na hrvatsko more. Tim planom Srbi dobivaju 53%, Bošnjaci 30%, a Hrvati 17% teritorija. Ovaj plan je praktički legalizirao i hrvatsku državu Herceg Bosnu što je dovelo do novih sukoba i novih kritika hrvatskih podaničkih globalista na hrvatsko miješanje u unutarnje uređenje Bosne i Hercegovine. Na kraju su Bosnu i Hercegovinu podijelili »vladari svijeta« kako su htjeli. Što je dozvoljeno Srbima, nije dozvoljeno Hrvatima, a Daytonski mirovni sporazum samo je to potvrdio podijelivši Bosnu i Hercegovinu u dvije države (hrvatska država Herceg Bosna morala se ugasiti). Da su htjeli drugačiju i pravednu podjelu Bosne i Hercegovine, dozvolili bi hrvatskim i bošnjačkim snagama za vrijeme Oluje oslobođenje čitavog banjalučkog područja, a time bi se ugasila zloglasna »Republika Srpska«.

 

Bivša britanska premijerka Margaret Thatcher u svojoj knjizi Državničko umijeće u poglavlju Ratovi na Balkanu veoma precizno govori o svim nepravdama koje je međunarodna zajednica ciljano nanijela narodima ugroženim od strane srpske hegemonije u bivšoj Jugoslaviji. Počela je od embarga na uvoz oružja za novonastale nenaoružane države kada se jasno dala potpora Jugoslavenskoj armiji da okupira novonastale države i spasi Jugoslaviju. Margaret Thatcher jasno dokazuje da su rat između bosanskohercegovačkih Hrvata i Muslimana prouzročili Vance-Owenov plan o podjeli Bosne i velikosrpska agresija kojima je namjerno izazvana poremećena etnička ravnoteža. Premijerka Thatcher konstatira da je hrvatskim i bošnjačkim snagama trebalo dozvoliti da zauzmu Banja Luku jer se tada Bosna i Hercegovina mogla urediti kao jedinstvena država, ali to nekome nije bilo u interesu. Nadalje ukazuje na ono što se kod nas već davno zaboravilo, a to je da su Hrvati spasili Bihać od neizbježne sudbine Srebrenice, kao što su čitavo vrijeme spašavali i opstojnost Bosne i Hercegovine. Možda je nama najznačajnija njezina izjava kako je prava lakrdija međunarodne zajednice kada oslobodilačke vojne akcije Hrvatske vojske izjednačava sa srpskom agresijom66. Iz prosudbi bivše britanske premijerke trebali bi učiti mnogi hrvatski političari i medijski moćnici, ali to nije u programu »ugrađenog čipa« pa će oni i dalje pričati istu priču o Tuđmanovom dijeljenju Bosne, hrvatskoj agresiji na Bosnu, itd.

 

____________________________________________________

Tekst prepisan iz knjige Vladari Svijeta, Mladen Lojkić

Kommentar schreiben

Kommentare: 0