Tuđmanov otpor "Vladarima svijeta"

Dr. Franjo Tuđman uspio je, usprkos svim zamkama i ucjenama »vladara svijeta«, vojno i pregovorima osloboditi čitavu Hrvatsku. Mnogi su mu uzimali za zlo što je pregovarao s balkanskim krvnikom Miloševićem, ali zar saveznici tijekom Drugog svjetskog rata nisu više puta pregovarali s Hitlerom? Zar i Tito i Pavelić nisu nekoliko puta posredno pregovarali? Pobjednicima u ratu nitko to nije uzimao za zlo. Ako je netko toliko vojno slabiji, pregovori su jedino rješenje kako bi se dobilo na vremenu i osnažilo svoju vojsku, ali ako se još na kraju postigne stopostotni učinak i oslobodi i zadnja stopa hrvatske države (kasnije je drugi predsjednik hrvatske vlade potpisao veleizdajnički sporazum kojim je Sloveniji darovao 160 kvadratnih kilometara hrvatskog teritorija), onda se takvom pregovaraču može samo diviti. Predsjednik Tuđman je 8. lipnja 1997. godine simbolički čitavu Hrvatsku poveo u Vukovar, na istočne hrvatske granice, u grad simbol hrvatske obrane, Vlakom mira, Vlakom za Vukovar (pisac ovog teksta imao je čast biti u njemu) što je značilo i kraj Domovinskog rata.

 

Koliko je predsjednik Tuđman uspio sačuvati dostojanstvo hrvatskog naroda i nacionalni ponos Hrvatske najbolje se vidi kada se usporedi prijašnja Hrvatska s ovom sadašnjom, podaničkom Hrvatskom poslije 2000. godine u kojoj se za šaku zlatnika i za tapšanje po ramenu uništilo sve nacionalno i sveto. Domovinski rat se sustavno kriminalizira raznim krivotvorinama, manipulacijama i lažima i svim podaničkim umijećima želi se od njega napraviti nacionalna sramota. Hrvatski branitelji postaju građani drugog reda, omalovažavani i obespravljeni i umjesto ponosa hrvatske države postali su njezina smetnja. Javnost već, uz svesrdnu pomoć podaničkih medija, pomalo prihvaća da je Hrvatska izvršila genocid nad Srbima u »Krajini« i protjerala dvjesto tisuća Srba (zaboravlja se da su iz tzv. Krajine Srbi prije protjerali tristo tisuća Hrvata i ostalih nesrba), da su oslobodilačke akcije Hrvatske vojske bile zločinački pothvati te da je potpuno normalno što su hrvatski generali optuženi za zločine i čekaju suđenje u Haagu.

 

U javnosti se smatra gotovo normalnim da je u haškim optužnicama hrvatskih generala prvooptuženi pokojni hrvatski predsjednik dr. Tuđman, otac i obnovitelj hrvatske države (zar će američki predsjednik Bush odgovarati za ratna zvjerstva u Iraku ili izraelski predsjednik Sharon za masakre i genocid nad Palestincima?) što jasno ukazuje na ostvareni plan »vladara svijeta« da se agresija Srba na Hrvatsku tretira kao građanski rat u Jugoslaviji u kojemu su Tuđman i Milošević jednaki krivci, a svi narodi jednake žrtve. U svom djelu Izdaja Krsto Špoljar je izjavio: »Na sreću - svi su žrtve, pa i oni najgori«. Tko se više sjeća obespravljenih Hrvata u Bosni i Hercegovini? Oni su hrvatskim političarima i medijima postali suvišan teret, a istodobno Srbi u Republici Srpskoj, kojih manje od 10%, prema obavljenoj anketi, smatra Bosnu i Hercegovinu svojom domovinom, sve čine za potpuno osamostaljenje te daytonske nakazne tvorevine.

 

U Hrvatskoj je gotovo u potpunosti zavladao ropski duh podanika, a sve strateške i važne državne odluke se više ne donose u Zagrebu, već u Washingtonu, Londonu i Bruxellesu. Jednom je Jean Paul Toulet rekao: »Ako je istina da narod ima samo onakvu vladu kakvu zaslužuje, kad ćemo zaslužiti da je uopće nemamo?«. Uskoro...

 

Predsjednik Tuđman bio je jedan od zadnjih svjetskih državnika koji je svim silama pokušavao svoj narod zaštiti od svjetskih grabežljivaca. Na svom putu trpio je silne udarce, podmetanja, prijetnje i ucjene svjetskih vladara. Povremeno je morao raditi određene ustupke i kompromise što ga nije pokolebalo da do svoje smrti vjeruje u nacionalnu snagu i dostojanstvo hrvatskog naroda. Sjetimo se ucjene predstavnice Enrona, Zdenke Gast, vidljive u kasnije objavljenim stenogramima, kojom bivšem predsjedniku Tuđmanu prijeti svojim mužem, jednim od najutjecajnijih američkih masona, što je i rezultiralo nepovoljnim ugovorom između Hrvatske i Enrona (kasnije se za taj ugovor optuživala hrvatska vlada i predsjednik Tuđman, a nitko nije spomenuo stenograme).

 

Spomenimo politički puč Manolić - Mesić na domaćoj sceni 1994. godine (očita borba za vlast, a ne neslaganje s Tuđmanovom politikom prema Bosni i Hercegovini jer su u to vrijeme sva neprijateljstva između Hrvata i Bošnjaka bila prekinuta potpisivanjem Washingtonskog sporazuma) koji je u zadnji tren uspio spriječiti predsjednik Tuđman. Možda se neuspjeli puč samo slučajno podudarao sa sastankom masonske lože u hotelu Esplanada 1994. godine, prema pisanju istaknutog hrvatskog novinara i bivšeg glavnog urednika Slobodne Dalmacije (dok je još bila slobodna) Josipa Jovića, na kojem se Mesić ističe kao najbolji kandidat za budućeg predsjednika države.

 

Predsjednik Tuđman, najveći velikan hrvatskog naroda, živio je ponosno i možda pomalo usamljeno, osjećao je veliki broj ulizica oko sebe, a umro je zasigurno kao sretan čovjek. Međutim, uvijek će postojati pitanje zašto nije imenovao svoga nasljednika. Zašto to nije nikada rekao ni svojim najbližim prijateljima? Zar je mislio da je najbolje da se njegova stranka HDZ raspadne ako nije sposobna demokratski izabrati svoga vođu ili je previše vjerovao u hrvatski narod jer mu je bilo nepojmljivo da je on u stanju izabrati podaničku i ljevičarsku vlast ili je nešto drugo bilo u pitanju? Nezaboravna će ostati njegova dosjetka nakon povratka iz bolnice iz SAD-a kada su u Zagrebu trajale demonstracije zbog Radija 101: »Neću valjda ostaviti državu čovjeku koji je s dvanaest godina zaklao vola.« Mislio je na Matu Granića koji se tim činom hvalio.

 

Nakon Tuđmanove smrti, »novi svjetski poredak« mogao se uspostaviti i u dvorskoj i sluganskoj Hrvatskoj. Gospodari svijeta došli su na svoje i počelo je pravo natjecanje koji će medij ili vladajući političar više oblatiti, ocrniti i poniziti pokojnog predsjednika, njegov život, njegovu veličinu i neizostavnu karizmu. Ta kukavičja mržnja »velikih globalista«, u stvari sićušnih Pigmejaca, mogla se najbolje oslikati kada su se vodile raznorazne polemike samo zbog imenovanja ulica i trgova imenom predsjednika Tuđmana. Smišljano je stotine razloga kako predsjednik dr. Tuđman to ne zaslužuje, kao da se radilo o neprijatelju Hrvatske, a ne o čovjeku koji je iskoristio zadnji vlak ovog našeg planeta i stvorio hrvatsku državu u kojoj će se kakva god da je, hrvatski narod kad-tad lakše oduprijeti »vladarima svijeta«. Može se na prste ruke nabrojati koliko je spomenika podignuto tom najvećem hrvatskom velikanu. To je valjda hrvatska pravednost. »Kada mržnja postane kukavičja, tad se u društvu pojavljuje maskirana i naziva se pravednošću.« (Wenn Hab feige wird, geht er maskiert in Gesellschaft und nennt sich Gerechtigkeit.), Arthur Schnitzler.

____________________________________________________

Tekst prepisan iz knjige Vladari Svijeta, Mladen Lojkić

Kommentar schreiben

Kommentare: 0